MOJE RAZGLEDNICE: Cavtat, o životu, ljubavi i smrti
tekst i foto: Marijana Šundov
Split, veljača 2021. – gotovo svaki drevni grad ima legendu o nastanku. Često te legende imaju utemeljenje u stvarnom povijesnom događaju. Neki drevni gradovi su toliko stari da arheolozi nalaze sloj za slojem ostataka različitih kultura, tisućljećima u prošlost.
Takvi gradovi su veličanstvena svjedočanstva razvoja ljudske civilizacije. Jedan od najstarijih gradova na svijetu trajno naseljen već 11 tisuća godina je Jerihon.
U Hrvatskoj, prema nekih izvorima, najstariji naseljeni grad i to već 8 tisuća godina su Vinkovci. Tu su pronađeni ostaci takozvane starčevačke kulture iz 6.300 godine p. n. e.
Za neke gradove se točno zna kada su i kako nastali. Pojedini gradovi svoj postanak odnosno nestanak duguju nekoj prirodnoj ili povijesnoj katastrofi. Kod prirodnih uzroka se obično radi o potresima ili poplavama, a kod povijesnih o ratovima. Naša jadranska obala bila je svjedokom i jednog i drugog.
U knjizi „Pisma iz Hrvatske – život je putovanje“ pišem o drevnoj Saloni, gradu od 60.000 stanovnika, sjedištu rimske provincije Dalmacije, kojega su u 7. stoljeću u strahu pred avarsko-slavenskim plemenima napustili žitelji. Izbjeglice oko Dioklecijanove, carske palače izgradiše grad Split. Doseljeni Hrvati pored ruševina Salone podigoše novi grad Solin. Ruševine drevne Salone i danas stoje te podsjećaju na promjenjivost i prolaznost, ali i neuništivost ljudskog duha.
Grad o kojem sada pišem imao je sličnu sudbinu kao i drevna Salona. Njegovi stanovnici u 7. stoljeću izbjegoše pred slavenskim plemenima i dvadesetak kilometara dalje osnovaše novi grad. Međutim, i na mjestu napuštenog grada podignut je novi.
Iznad starih ruševina – ostataka antičke civilizacije nastadoše nove ulice, trgovi, kuće… Grad je rastao i oblikovao se do danas, sloj po sloj, u skladnu urbanu cjelinu. Pišem o grčko-rimskom Epidaurumu odnosno današnjem Cavtatu. Novi grad koji podigoše izbjeglice nekadašnja je Ragusa – Dubrovnik.
Samo ime Cavtat je kroatizirani oblik imena Civitas Vetus ( „Bivši grad“) kako su izbjeglice zvale svoje matično naselje. Inače, Epidaurum prvi spominje rimski povjesničar Plinije Stariji. Sam gradić je još u rimsko doba doživio jaki potres, a ruševine rimskih građevina mogu se otkriti i danas na dnu zaljeva.
Naravno, kao i širom Mediterana, prije rimskog grada postojala je na ovom mjestu grčka kolonija Epidaurus, a poveznicu je imao s istoimenim gradom na sjeveroistoku Peleponeza, koji je bio poznat po svetištu starogrčkog boga liječenja Asklepija.
Jednog toplog dana prošlogodišnjeg ljeta, prije „zatvaranja“ zbog pandemije COVID-a 19, uputili smo se suprug i ja s dragim prijateljima prema jugu. Cavtat nas dočeka s mirisima i zvukovima ljeta, obojen bojama sutona koje su svim građevinama dale topli sjaj. Zastali smo upijajući mirise lavande i ružmarina, gledajući kameni zid iza kojeg su provirivali raskošni ružičasti cvjetovi bugenvilije. More je bilo obojeno toplim bojama zalazećeg sunca te se bljeskalo stotinama iskrica. Ukratko bilo je tu sve ono što me oduševljava ljepota i raskoš prirode te drevni skladni grad.
Još su vidljivi ostaci starog rimskog amfiteatra grada Epidauruma nedaleko franjevačkog samostana te stepenice do vrha poluotoka Rata gdje su bili grčki i rimski hramovi. U doba antičkog, grčkog naselja na vrhu brda nalazila se grčka akropola s hramom boga Asklepija, a u rimsko doba brdo je krasio Forum Augustum. Hrvati, naravno, na tom dominantnom mjestu dodaše svoj sakralni sloj. Bila je tu srednjovjekovna crkvica svetog Roka s grobljem oko nje. Dubrovačka Republika je skupa s Konavlima kupila u 15. stoljeću Cavtat od humske vlastele te ga izgradila i skladno uredila prema regulacijskom planu Republike.
Staro gradsko groblje je i dalje tu – posljednje počivalište ljudi, koji su na ovim i nekim drugim prostorima živjeli i radili, te se na kraju puta vratili i našli vječni počinak u rodnom kraju. Ovdje je pokopan veliki slikar Vlaho Bukovac i njegova obitelj.
Ipak građevina koja svojoj bjelinom i ljepotom dominira grobljem je grobnica obitelji Račić – mauzolej „Gospe od anđela“, rad Ivana Meštrovića. Ovo remek djelo je sagrađeno od bijelog bračkog kamena te je kao i svako veliko umjetničko djelo puno simbola o sudbini čovjeka: rađanju, životu i smrti. Zvono saliveno po Meštrovićevom nacrtu sadržava upisanu misao velikog umjetnika: „Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovati da je život vječan“.
Iza ovakve koncepcije mauzoleja i njegove gradnje se krije tragična priča, a vidljiv je umjetnikov emocionalni angažman. Priča kaže kako je ugledni brodovlasnik Ivo Račić rano spoznao vrijednost parnog stroja te uspješno poslovao prva dva desetljeća 20. stoljeća. Pred kraj života imao je u svom vlasništvu 10 prekooceanskih brodova. Smrt je njega i njegovo dvoje djece sina Edija i kćer Mariju Banac (rođenu Račić) rano i nenadano pokosila. Umrli su godine 1919. od španjolske gripe, koja je tada harala. Umjesto na vjenčanje brata Edija sestra Marija koja je doputovala prisustvovati slavlju, zatekla ga je u bolesničkoj postelji, bolovao je od španjolske gripe. I sama Marija se zarazila i umrla prije brata. Umro je i otac Ivo, kao i Edijeva zaručnica. Ni Marija ni brat nisu imali djece.
U godini kada smo i sami suočeni s pandemijom pošasti, istina manje opasnom od španjolske gripe, posebno me se dojmila tužna priča vezana oko nesuđenog vjenčanja – umrli su zaručnici i članovi njihovih obitelji, obitelj je doživjela kraj, došlo je do kraha obiteljskog bogatstva, koje bi danas vrijedilo milijune kuna.
Uglavnom, na poziv udovice Marije Račić, koja je i sama poživjela još samo godinu dana, Ivan Meštrović se prihvatio gradnje grobnice. Veliki umjetnik i sam je bio emotivno pogođen jer ga je za umrlu kćer obitelji Račić Mariju Banac vezalo nježno prijateljstvo. Za ovo svoje djelo, mauzolej obitelji Račić, u koje je utkao svoje osjećaje i razmišljanja o sudbini svakog čovjeka, Ivan Meštrović je godine 1925. dobio Grand Prix na Međunarodnoj izložbi moderne industrijske i dekorativne umjetnosti u Parizu. Mauzolej je inače dovršen 1922. godine.
Pričajući o današnjoj pandemiji takozvanog korona virusa i neizvjesnosti koju sobom donosi, polako smo šetali preko cavtatske rive. Privezani brodići su se lagano ljuljuškali pokrenuti laganim vjetrom, a kao neki kozmički odgovor na naš razgovor u susret su nam dolazili mladenci s malom pratnjom. Turisti koji su sjedili u kafićima i restoranima poredanim u nizu duž rive su im pljeskali i mahali.
Sjeli smo i mi u mali restoran s pogledom na more, palme i rivu oduševljeni neobičnim i tako romantičnim prizorom. Vlasnik restorana nam je pojasnio kako se parovi idu fotografirati za vjenčani album prije ili poslije samog obreda na nekoliko obližnjih mjesta predivne scenografije s plažom, morem, palmama. Naručujemo hladno piće i rozatu tradicionalnu slasticu ovog kraja. Gledajući mladence pomislila sam kako život na kraju pobjeđuje.
Poslije predaha uputili smo se u dalje razgledanje grada. Divili smo se kamenim kućama s zelenim škurama, palačama, trgovima i skalinama – ukratko lijepoj arhitekturi koja potiče iz doba vladavine Dubrovačke Republike. Uz samu rivu pogled plijeni Knežev dvor, palača iz 16. stoljeća, nekadašnje sjedište dubrovačkog kneza. Danas se ovdje nalazi galerija i zbirka umjetnina Baltazara Bogišića.
Inače, Bogišić je rođen 1908., u Cavtatu, a bio je kozmopolit, cijenjeni pravnik – autor zakona, znanstvenik i povijesni pisac te član tadašnjih akademija i znanstvenih društava. Bogišić je posebno proučavao ustanove, običaje i pravo slavonskih naroda.
Bio je jedan od najvećih bibliofila, a svu svoju imovinu, pored ostalog i knjižnicu s osamnaest tisuća svezaka ostavio je cavtatskoj općini. Dolazimo do bijelog kamenog spomenika, koji podsjeća na ovog velikog čovjeka.
Svoje razgledanje grada završavamo u crkvi svetog Nikole, predivnom zdanju sagrađenom 1484. godine.
Crkva ima neposredno uz župni dom pinakoteku s brojnim vrijednim umjetničkim djelima.
Tu je i ikona s prikazom svetog Nikole iz 15. stoljeća i naravno djela velikog slikara Vlahe Bukovca, rođenog u Cavtatu.
Inače, stanovnici Cavtata su i nedavno proživjeli kalvariju – okupaciju i progonstvo. U listopadu 1991. godine tzv. JNA (Jugoslavenska narodna armija) je napadajući iz istočne Hercegovine i Crne Gore okupirala jug Hrvatske i najjužniji naš grad – Cavtat. Uslijedila je pljačka dobara, a brojni stanovnici Cavtata odvedeni su u zloglasni logor u Morinju.
Godinu dana kasnije u listopadu 1992. Hrvatska vojska oslobodila je Cavtat. Moj suprug i naš prijatelj Ivan, koji je na izletu s nama, bili su i sami pripadnici IV. gardijske brigade i dionici tih događaja.
Stoga na povratku prema Splitu posjećujemo Osojnik gdje se nalazi spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Natpis kaže sve: NA OVOM MJESTU STALA SU VAŠA SRCA. SRCE DOMOVINE KUCAT ĆE UMJESTO VAS.
Njih dvojica pričaju nam u autu svoje doživljaje iz tog vremena, ali to je ipak tema neke druge priče.
Razmišljam o izletu u Cavtat u svjetlu nedavnih događaja potresa u Petrinji i još prisutne opasnosti od virusa COVID-a 19. Ono što prošlost uči je da se gradovi obnavljaju, nekad umjesto jednog niknu čak dva grada. Život nalazi putove, a čovječanstvo preživljava epidemije. A mi, kao obični ljudi – jedinke?
Vjera meni daje odgovor – smrt nije kraj, postoji Uskrsnuće, život je vječan. Oni koji ne vjeruju, svaki za sebe moraju naći odgovor o smislu života i tajni smrti.