Igor Divković
Ka’nu suza,
snenooka,
skotrljoka
u dekolte.
Dubok uzdah,
tihi jecaj,
još će ka’nut
jedna, dv’je…
Luni srce.
Suncu duša.
C’jeli svemir,
gleda, sluša…
Danju blaga,
bogu draga,
noću dika
crnog vraga.
U dvojbi je,
razapeta,
ta nimfeta,
ta koketa;
stasom djeva,
glasom ševa,
il’ da ljubi,
il’ da pjeva?