Nova zbirku poezije Svena Adama Ewina, naslova “Povedi me za ruku, Dida”, u izdanju Nakladničke kuće SEMAFORA, sadrži 140 pjesama, posvećenih, kako na naslovnici i stoji, “svim djedovima, bakama i unucima”.
Zagreb/ Nakon prve zbirke poezije tiskane 2015. godine naslova “Zmijski car” potom “Poeme”, “175 soneta”, “Ninočka Vasiljevna”, dva izdanja (hrvatsko i srpsko) zbirke “Poslije tebe samo noć” te, elektronske zbirke naslova “Katekizam poezije”, stiže nam i zbirka dječje poezije, rukovet od 140 pjesama, pjesnika pod pseudonimom, Svena Adama Ewina, naslova “Povedi me za ruku, Dida”, posvećenih “svim djedovima, bakama i unucima”.
Zbirku izdaje Nakladnička kuća SEMAFORA, hrvatske književnice Silvije Šesto.
140 pjesama unutar 198 stranica uokvirene su naslovnicom koju je ilustrirao Boris Kugler.
Cijena knjige je 100,00 kuna a narudžbe i kupnja moguća je odmah putem e-Maila: naklada@semafora.hr ili online (LINK OVDJE).
Predgovor zbirci dječje poezije Svena Adama Ewina, naslova “Povedi me za ruku, Dida”, potpisuje prof. dr. sc. Diana Zalar (Katedra za dječju književnost, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).
Prof. dr. sc. Diana Zalar:
O PJESNIČKOJ ZBIRCI POVEDI ME ZA RUKU, DIDA
“Promišljati o poeziji uopće je zahtjevan posao. Međutim, kad je riječ o poeziji koja vam se silno svidi i u kojoj ste prethodno uživali čitavu večer, glasno se smijali zajedno sa kćeri, potom do duboko u noć samotno putovali slagalicama rima i puteljcima slobodnih, razvezanih stihova kroz priče i prizore, čudili se jezičnom i ritmičkom ludiranju i zamišljali neke davne igre koje su ga mogle nadahnuti – kad treba racionalno i stručno promišljati o takvoj poeziji, ovaj se posao promeće u gotovo nemoguću misiju. Zato ću u to krenuti, figurativno rečeno, na prstima, da ne preplašim čaroliju povratka u djetinjstvo dozvanu već s početka zbirke.
Na okupu se nalaze čak stotinu četrdeset i dvije pjesme. Njihova duhovna zaokupljenost je jedna i zajednička. To je evokacija sretnog i sadržajnog vremena provedenog kod bake i djeda, za one najranjivije i temeljne životne dobi. Tematska i sadržajna lepeza vrlo je složena. Pripovijedanje u stihovima i anegdotalnost iznose mnoštvo malih detalja u odnosima, nijansi i sitnica u događanjima koje dječje oko zapaža i koji se duboko usijecaju u dušu, da se nikada ne zaborave. Izricanje ovih dječjih mogućnosti doživljavanja i dječjega intelektualnog potencijala stoga su velika vrijednost zbirke. Kad je riječ o anegdotalnosti, ona se odnosi na scene iz života kućnih ljubimaca (Čičak i pas, Iz moga dnevnika), na ljudsku zaboravnost (Djed kuha mlijeko), sjećanje na voljenoga učitelja u obliku vedroga, humorističnoga sna (Đurđica), djedovu domišljatost u spašavanju unuke od strašne brokule (Nedjeljni ručak), nestašluke nauljene blitve koja baš skoči iz tanjura na bilježnicu iz lektire (Blitva), kršćansko poštovanje prema blagdanu u mislima djeteta (Novi đak iz Posavine), unukino viđenje stvarnosti u kojoj je djed prava naivčina (Crvena tableta), djedov slab sluh zbog kojega zna biti smiješan (Eto što ti je život), njegovu suosjećajnost prema nepoznatima (Didine suze). Djevojčica u ovim pjesmama izriče užitak zbog nadmetanja s djedom u neurednosti (Izjednačenje) zadavanju zagonetaka (Jupi) i pričanju viceva, zbog slobode da može djedu spočitnuti njegove mane a da se on na to ne naljuti (Moj ti se dida/samo vadi,/Da nešto pametno radi). Ali tu je i doživljaj djedove smrti, iz bakinih usta (Baka je tužna).
Riječ je o djetetu koje ne uživa pasivno u obiteljskim vrednotama. Primjerice, pažljivo promatra i domišljato se prikazuje djedovim poklisarem koji baki šalje cvijeće (Jorgovani, jorgovani). Obiteljska sreća zadatak je svih, pa i najmanjih. Djetinje malo oko reflektira zanimljive slike, od ljudskih odnosa do slika kasnog kolovoza, kad se već čeka početak školske godine i Blista srebrna košulja. Zmija se svukla./Noćas je lovio mačak. U travi perje./Inače (osim što sam koljeno stukla),/Hvata me neka sjeta… Prolazi ferije. Posebno se u zbirci govori o ljubavi, izrečenoj na mnoštvo načina. To je ljubav koja se ne hvasta velikim riječima, već se pokazuje djelima. Jedna od najljepših koje su napisane u slavu ljubavi jest pjesma Šiba. U njoj djed od posječenih šiba savija gnijezdo za male ptiće koje će on i unuka hraniti. Gnijezdo postaje metafora, opredmećena ljubav između djeteta i njegova zaštitnika. Ljubav prema baki drugačija je, jer baka je čovjek akcije, u sjeni i zakutku kad se pričaju priče (Mojoj baki u spomen). U zbirci ima pjesama posvećenih prvim mladalačkim ljubavima (Tek slutnja to je, Prvo ljubavno pismo, Moja ljubav u sedmom), a posebno je lijepa Ljubavna o osjećajima bake prema djedu, bez i jednoga eksplicitnoga ljubavnoga stiha, ili pjesma Sanjarenje u kojoj djed svira romancu na gitari, a baka mu smiješno kontrastira grubim komentarom.
Specifična je u zbirci ta dijaloška pozicija djeda, bake i njihovih unuka (najčešće djevojčice, ali ponegdje se javlja i dječak). Ona se ostvaruje unutar pjesama, a kadšto jednu pjesmu “izgovara” dida, a drugu unuka. Stoga ništa manje važna nije ni djedova doživljajnost. Njegovo viđenje stvari. Premda vjerojatno nije učen čovjek (iako se spominje njegova mala kućna knjižnica), djed je misaon i maštovit. Posvećen unuci. Posvećen domu i obitelji, a posebice prirodi. Prisjeća se dana kad nije bilo svega na dohvat ruke, pa je djeci voće puno više značilo negoli danas (Djedova košara, Doručak). Zamjećuje promjene kad se njegova unuka promeće iz djevojčice u djevojku, pa se tiho povlači iz uloge stalnoga pratitelja (Dobro ti proljeće). Trsi se da odgovori na vrlo filozofska pitanja svoje unučice o Velikom prasku na početku svijeta, pa mu to uspijeva – čak u desetercima! (Bing Bang za laku noć). Priprema unuku za čas kad ga više neće biti. Ostavlja joj o tome pjesmu u naslijeđe. U njoj smrt nije ništa drugo do zamjena mjesta, izvor tajanstvene bliskosti (Unučici). Izriče stihovima složenost i suprotnosti unutar ljudske duše (Daj mu mali prst). Kroz njegova usta pjesnik izriče slike koje ne ostaju samo male pejsažne meditacije, već otkrivaju moć prirode da sačuva duboke ljudske veze s prošlošću (Akvarel). Pripovijeda rimovanu basnu, dok ga unuka svojim viđenjem ne “nokautira” (Vuk i janje), ali joj se “osvećuje” smijehom kad ona ne zna ispričati vic (Njeno pričanje viceva). Ponekad se čitatelj mora nasmiješiti na ovu “borbu” stihovima, a nesvjesno u sebe upija misaonost i karakter jedne djevojčice. Nije zanemarivo, s obzirom da su dječaci češći likovi u dječjoj knjizi.
Dijaloške pjesme između djeda i unuke, kao i njihova zasebna viđenja isprepletena su sa pjesmama u kojima se pisac igra drugim temama: školom (Ludolfov broj, Đurđice), maštanjima o povijesnim događajima u kojima lik može biti čak i Gordijev čvor, a nadahnuće za pjesme su mu slavni ljudi poput Einsteina, Galilea, Newtona, Darwina, Amundsena, Aleksandra Makedonskog. I likovi iz priča poput ljepotice i zvijeri (Skaska o purpur cvijetu), strašne ljudožderke babe Jage (Baba Jagino blago), biblijske Zmije, te vuka i janjeta iz basni. Posebno Adam Ewin voli stvarati stihovane priče na osnovu poslovica i poznatih fraza: Ako laže koza ne laže rog, Tko sije vjetar žanje oluju, Pojeo vuk magarca, Djed šumom-baba drumom, Vuk sit i koza cijela, Pojeo vuk magarca, Tko s vragom tikve sadi…
Snažan filozofski ton prožima dio ovoga opusa. Naći ćemo stihove nad kojima se djeca mogu zamisliti i razumjeti ih – o vječnim ritmovima kojima pulsira život, o iskušenjima ljudske duše, o dilemama maloga čovjeka pred licem velikoga Boga. Pojmovlje je tu iz astrofizike i biologije poput planeta, kromosoma i nasljednih obilježja, malih nevidljivih bića kao što su bakterije i amebe koje razgovaraju, žive svojim skrivenim životima i rješavaju svoje dileme u ovim pjesmama.
Povremena nagomilana rima, smisao za slikovitu onomatopeju, vrckasta igra riječima pokazuju ljubav autora prema jezičnome bogatstvu i nijansiranosti (posebice iz riznice glagola i imenica – Pletač plete košaru, Vrbopuc, Bravo, maestro!, Mali Šokci). Naći ćemo i stidljive naznake grafičke poezije (Pilići se sunčaju). Adam Ewin ne dopušta da rima ovlada njime, pa za volju prirodnije izrečenog napušta je kad mu se to sviđa. Rima se katkad može pojaviti u samo dva stiha u pjesmi. Ovu prpošnost pjesnik širi na formalna obilježja pjesama (dužinu, širinu, opseg – ups! zađoh u drugo pojmovlje…). Mijenja ritam od strofe do strofe, poput drevnoga pripovjedača koji mijenja ton rečenice ovisno o pažnji slušača ili o trenutku u kojemu se nalazi njegov lik. Ritmičnost zapravo postiže različitim registrima (jezičnom igrom, nesputanošću slogovanja, stihovanim podražavanjem ritmova dječjih igara, izmjenjivanjem atmosfere i raspoloženja unutar pjesme, kontrastiranjem sugovornika). Vidim u tome odjek bogate naše tradicije koja se proteže od usmene poezije (razbrajalica, brojalica, prevrtaljki, zagonetki) do Grigora Viteza (posebice njegova opusa vezanog za ljubav prema prirodi), Zvonimira Baloga i njegove Nevidljive Ive, Paje Kanižaja, pa do suvremenih autora poput Aljoše Vukovića i Nikoline Manojlović Vračar. Pjesma Prepelica i ja kao da je homage Vitezovoj pjesmi Prepelica, a Čičak i različak pjesmi Zlate Kolarić Kišur Čičkova isprika. Osjećajnost i smisao za detalje i atmosferu podsjećaju na najbolja ostvarenja Stanislava Femenića. Hiperbola i unošenje žargona i kolokvijalizama na tragu su najboljih pjesama Luko Paljetka iz legendarne zbirke Miševi i mačke naglavačke. Kad je riječ o maštovitoj gradaciji, u Ewinovoj pjesmi Krošnja, na pitanje unuke “zašto se grana drveta drma”, djed odgovara: – Možda to djeca beru voće;/ Možda jelenko brsti granu;/ Možda se vjetrić igrat hoće;/ Možda djetlić odnekud banu.//Možda na grani vilenjak pleše;/Možda se njiše zlatna ljuljačka;/ Možda se medo o stablo češe;/Možda se vere divlja mačka.//Možda su prolepršali ptići,/Možda vještice češljaju kose;/Možda se ganjaju kosovići;/Možda padaju kaplje rose.//Možda šumari deblo režu;/Možda vila umiva lice;/Možda pauci pletu mrežu;/Možda se ljube vjeverice.(…) Što se tiče rječitosti, efektnih poanti, humora i tema koje su još uvijek tabu u dječjoj lirici u nas (začeće djece, priroda zla, ubijanje domaćih životinja za jelo, mane odraslih), te formalnih obilježja pjesama, nalazim bliskost i s poezijom Shela Silversteina. U mijenjanju poznatih priča i basni s Roaldom Dahlom, koji je Crvenkapicu, vuka, tri praščića uveo u svoje humorističke stihove i preobrazio ih. Premda je u nas prevedeno samo nekoliko Silversteinovih slikovnica (poezije vrlo malo) a od Dahla samo romani, i njihovi sjajni stihovi i stihovi naših klasika mogli su dotaknuti i nadahnuti Adama Ewina. Bilo tako ili ne, ostaje mi ustvrdjeti da je ova zbirka izvoran, autentični i posve svjež glas u hrvatskoj dječjoj poeziji, dostojan naših najvećih majstora stiha.
Za kraj, ne mogu a da ne pripomenem: autor uspijeva ostvariti jednu malu igru u odnosu na svoje čitatelje. Ne otkriva lokalitete gdje se odvijaju pjesme, a vokabular ponekad odaje kontinentalne, a ponekad opet primorske boje. Tako uspijeva zastrijeti tragove koji bi mogli odati o kojoj je osobi riječ. Ostaje samo da nagađamo da je on sam u djedovskoj dobi, a sve drugo biografsko ostaje zakriveno pseudonimom…”
…
Hrvatski glas Berlin objavljuje stihove Svena Adama Ewina u rubrici “POEZIJA” od 2015. godine.
/Urednica Hrvatskog glasa Berlin/