Nada Vučičić
Noć poludi u tebi i pretvori se u poludan.
Ne spavaš ali i ne radiš danje poslove.
Drugi spavaju pa da im ne smetaš.
Ne čitaš jer te bole oči, slova su sve manja i crnja u knjigama.
Ne pišeš, čemu?
Svi već pišu. Manjeviše sve se ponavlja!
Pucaju li to šavovi nemušto slijepljeni prethodne noći?
Pitaš se – kad si ono prestao vjerovati u čuda.U bajke. U ljude?
Kojeg je to bilo “jučer”
Avion kasnog leta para tišinu noći.
Prestraši kukavicu pa zašuti i ona.
Hladno ti je u kostima mada je u sobi toplo.
Tijelo se hladi nabreklo od godina.
I mada si digao ruke od njih odavno, nisu one od tebe.
Rade svoj posao odgovorno. One nisu ljudi!
Ljubav spava daleko, ne znaš kome pripada.
Je li sretnija i mlađa od tebe.
Samo ti ulijeće Parunova sa stihovima:
Ti koja imaš ruke nježnije od mojih – i dodatno te razdrma.
Piješ toplu čokoladu, iako ne smiješ,
da bi se opustila i možda uspavala.
Umjesto sna usta ti se ispune kiselinom.
Dvorom prolazi jež pušući umjesto tebe.
(Ti se truješ cigaretama od jutra.)
Prepoznaješ već taj zvuk.To tapkanje malih nogica,
šuškanje i puhanje.
Umjesto da te preplavi sreća uhvati te tuga.
I njih je sve manje.
Djeca ga ne vide. Izbačen je i iz lektire.
Jednom će biti proglašen izmišljotinom sanjara.
Ljudi su neshvatljivo čudo.
Pred svitanje naići će nesvjestica.
Nalik na trenutnu smrt. Bez snova
( u smrti se ne sanja)
Tijelo potraži predah silom.
Dočekat će te dan,
dakako glanc novi iz božjeg dućana.
Pakovan ili ne svejedno.
Uzet će on tebe umjesti ti njega
i odvesti gdje već treba.
I naravno vratiti, kad padne mrak na isto mjesto,
istim mukama noći.
I tišini s kojom ne znaš što bi.