SUSRETI
piše: Ivek Milčec …uredništvu i svim čitateljima Hrvatskog glasa Berlin želim blagoslovljen i miran Uskrs!
Poznato je da ne volimo pisati pisma, čestitke i dopisnice kao nekad jer danas imamo telefon, mobač i internet pa pisma pišemo u rijetkim trenucima nadahnuća ili da pomognemo starijim ljudima sastaviti par rečenica koje će u pismu poslati izgubljenom sinu ili unuku u daleku Australiju, Argentinu ili bližu Njemačku. Ipak svakoga od nas pismo obraduje ili ožalosti, pa čak možda i iznenadi, kao što je to mene prošle godine iznenadilo. Naime, početkom ožujka 2010. primio sam preporučeno pismo na čijoj omotnici nije bilo imena ni prezimena pošiljaoca, pa sam onako radoznao skoro poderao pismo. Bilo je napisano grubim muškim rukopisom na šest stranica, istrgnutih iz neke stare, požutjele bilježnice. Čitao sam polako: jedanput, dvaput, triput…
Čovjek koji mi je pisao pismo nije bio neki moj dobri znanac ili prijatelj, nego onako usputni prolaznik s kojim sam znao izmijeniti jutarnji pozdrav prilikom kupnje dnevnog tiska na uglu Maksimirske i Bukovačke ceste. Ali, davno je to bilo, prije četrdeset godina pa sam se nemalo začudio kad sam pročitao potpis: tvoj Štef Lajbek. Zapravo, pravo prezime mu je Vuglek, a Lajbek mu je nadimak.Da vas ne bi dugo zamarao s opisivanjem Štefa Lajbeka, prešao bih na sadržaj njegova pisma koje me je jako iznenadilo pa ću vam ga u potpunosti prenijeti na stranicu HG Berlin. –Poštovani pajdaš Ivek! …tak počinje pismo Štef i nastavlja …Sigurno su buš iznenadil kad primiš ovo pismo, no kad ga pročitaš do kraja, nadam se da ćeš me razumijeti i shvatiti, ta svoji smo Hrvati i kajkavci! Pišem ti iz jednog lječilišta (Kurort) u Bavarskoj gdje se nalazim već četiri mjeseca na oporavku i rehabilitaciji. Godine teškoga rada u Ruhrskim rudnicima i kasnije berlinskim “bauštelama” učinile su svoje; odnijele su mi zdravlje i ja sam postal teški plućni bolesnik. U Zagrebu sam već kao četrnaestgodišnji dječak radio najteže poslove, stanovao po vlažnim podrumskim podstanarskim sobicama, pa stoga nije čudo kaj sam ostal slab i kržljav. Kad sam odslužil vojsku i vratil se u Zagreb, našel sam djevojku i oženil se. Kako je bila druge vjere …a da ne bi dolazilo kasnije do nesporazuma … odlučili smo da se ne vjenčamo crkveno i da ne slavimo vjerske blagdane. Iako sam bil odgojen u katoličkoj vjeri, prerani odlazak iz roditeljskog doma učinil je svoje i ja sam postal nevjernik. Kako nam se ubrzo nakon sina rodila i kćer, a mi podstanari, odlučil sam kao i mnogi drugi tada otići na “privremeni” rad u Njemačku i nakon nekoliko godina sagraditi kuću u Zagrebu. Žena i djeca ostali su u domovini,
a ja štedil svaku marku i slao kući. No, kak se kuća nemre sagraditi prek noći, a i obitelj treba živjeti, oduljil se taj moj zamišljeni “privremeni” boravak i tko zna kad će mu biti kraj. Bolest pluća zahtijeva puno svježeg zraka pa sam svakog dana počeo odlaziti u popodnevne šetnje u obližnju crnogoričnu šumu. Snijeg je okopnio i po šumskim proplancima je procvalo prvo proljetno cvijeće. Šetajući tako jednog dana i razmišljajući o svemu i svačemu ni ne primijetih da sam već duboko zašao u šumu. Od već toplog proljetnog sunca i oštrog planinskog zraka osjetih umor i potrebu za malim predahom. Idući polako naprijed naiđem tako na jedno raskršće gdje se nalazila klupa za odmor a njoj nasuprot raspelo. Sunce je obasjavalo klupu tako da sam mogel potpuno uživati u njegovoj toplini. Sjedeći tako pade mi pogled na raspelo koje je bilo ograđeno malom željeznom ogradom iza koje je bila poveća kamena vaza puna svježeg cvijeća. Zanimalo me je tko bi to mogao biti, tko ide tak duboko u šumu i nosi cvijeće pred raspelo, pa zato odlučih da i sutra odem do ovog mjesta ne bih li možda vidio nekoga. Kad sutradan dođoh do raspela, vidjeh stručak svježeg cvijeća, kao da je sad ubrano, no nigdje žive duše: samo raspelo, klupa i ja. Sjedeći na klupi počnem pažljivije promatrati raspelo. Učinilo mi se da je jučer Kristovo lice bilo nekak tužnije nego danas; da mi je samo znati što ga je obradovalo? Počel sam razmišljati zašto ili zbog čega sam ja zapravo prekinuo s Kristom. Da li je tome kriva moja žena? Sljedećih dana put me instiktivno vodio duboko u borovu šumu gdje je čekalo raspelo i klupa za odmor. Dok tako sjedim i promatram raspetoga Krista, javi mi se želja za molitvom, želim se moliti za svoje pokojne roditelje, za svoju obitelj, ali ja ne znam više moliti; znam samo reći “Oče naš”
i ništa više. Zato sam odlučio napisati ovo pismo tebi koji si među hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj jako poznat i zamoliti te da mi pošalješ jedan molitvenik i ilustriranu Bibliju. Pozdravlja te tvoj Štef Lajbek.
Naravno da sam Štefu poslal traženo a tjedan dana nakon Uskrsa primih pismo koje sam, moram priznati, očekival s velikim nestrpljenjem. Nakon pozdrava i uvodnih riječi u pismu je pisalo i ovo:-Poštovani prijatel, nemreš si zamisliti kak sam bil sretan kad mi je poštar predal tvoj paketić. Odmah nakon objeda otišel sam do raspela i pročital na glas Prvu postaju i tako svaki dan svaku slijedeću postaju. Na blagdan Uskrsnuća Kristova prisustvovao sam nakon tolikih godina službi Božjoj u njemačkoj crkvi. Nisam puno razumio, ne leži mi baš taj njemački, no nisam ni trebao, jer sam molio molitve koje sam naučil iz našeg, hrvatskog molitvenika. Poslije podne otišel sam u svoju uobičajenu šetnju koja je završavala kod raspela. I danas, na Uskrs, netko je bio tu, i danas je neznanac ostavio prekrasno cvijeće. Ptice su veselo cvrkutale i one su na svoj način slavile Uskrsloga. U jednom trenutku sunčeva zraka osvijetli Kristovo lice i meni se učini da vidim suzu u njegovu oku!