BOŽIĆNA PRIČA Iz naše arhive/Objavljeno 21.12.2012.
piše: Ivek Milčec
Dogodi se, da prijatelje iz djetinjstva, škole ili faksa izgubimo iz vida pa čak iz sjećanja jer nas životni putevi često odvedu negdje daleko, u nepoznate krajeve ili bespuća o kojima smo samo čitali ili gledali u dokumentarcima na telki. Zbog svih ovih, često objektivnih, okolnosti veselimo se susretima s osobama koje nismo godinama, a neke i desetljećima vidjeli. Moju suprugu i mene, kao i tisuće drugih sunarodnjaka, sudbina je odvela u Berlin, daleko od rodnoga Zagreba koji nam je jako nedostajao, za kojim smo čeznuli i kojega nam raskošna svjetla njemačke prijestolnice nisu mogla zamijeniti.
Kao što sam u uvodu napisao, susreti sa prijateljima ili poznanicima emotivni je doživljaj pogotovo ako vam je ta osoba simpatična ili draga na neki svoj, poseban način.
Nakon našeg umirovljenja i stalnog povratka u Zagreb ima dana kad nam se sam od sebe počne vrtjeti film dugogodišnjeg boravka u Berlinu; od radnog mjesta, školovanja i odrastanja djece pa sve do ljudi koje smo upoznali, sprijateljili se i koji nam, ponekad, fale u domovini.
Jednom, ili dvaput godišnje, posjetimo Berlin tj. kod sina Mladena provedemo dva do tri tjedna pa iskoristimo prigodu za susret sa starim prijateljima (koji su se odlučili iz raznih razloga na ostanak) kako bi druženjem obnovili stare uspomene.
Kad u proljeće posjetimo Berlin često šećemo parkom u Tiergartenu u kojem sam prije dvadeset godina upoznao plavokosu djevojčicu, vukovarsku izbjeglicu Snježanu pa mi se samo od sebe nameće niz pitanja: Gdje sada živi i što radi? Je li se udala i ima li djece? Nakon onog neočekivanog susreta kod “Manduševca” na Jelačić placu u Zagrebu i zajedničke kavice na terasi kafića “Charly” nisam je nikada više sreo iako je imala moju posjetnicu s brojevima telefona, mobača i maila. Sjećam se njenih riječi da bi nakon mature željela studirati medicinu i postati liječnica jer želi pomoći bolesnima koliko će najviše moći. Je li ostvarila svoj san?
Kad smo prošlog Božića blagovali kod našeg sina Mladena u Berlinu, moja supruga odluči otići na pregled u Elisabethkrankenhaus u kojoj joj je Hrvat, ugledni kirurg dr.Veljko Sakoman, prije sedam godina uspješno operirao artrozom uništeno koljeno i olakšao kretanje. Budući da se sa doktorom godinama nismo vidjeli, razgovarali smo o svemu i svačemu tako da nismo ni primijetili da je u ordinaciju ušla mlada liječnica i okrenuta leđima pregledavala rentgenske slike. Nakon nekoliko minuta okrene se prema nama i ugledavši me, doslovce skoči u zrak od iznenađenja a u očima se pojave suze radosnice, te nas spontano zagrli i na rubu plača reče:
-Gospon Ivek i gospođo Barbara, nitko sretniji od mene kaj ste baš današnji dan izabrali za kontrolni pregled. Sutra, na Badnjak, ne bum ovdje jer letim zrakoplovom rodbini u Zagreb da zajedno proslavimo rođenje Bogočovjeka. Posjetit ću vas u Zagrebu prije povratka u Berlin. Često puta mislila sam o vama, nisam znala da ste se za stalno vratili doma a vizit-kartu sam negdje zametnula ili izgubila. Nakon uspješno položene mature dobila sam stipendiju; studirala, diplomirala i postala doktor medicine ovdje u Berlinu. Zahvaljujući odličnim ocjenama i dr. Sakomanu primljena sam u stalni radni odnos u ovoj bolnici pa mi se uvijek, kad dođete u Berlin, slobodno možete javiti.
Nakon primljenog poziva da se hitno javi u operacijsku dvoranu, dr. Snježana nas zagrli i pozdravi smiješkom plavog anđela.
Evo, taj iznenadni susret bio je za sve nas pravi božićni poklon kojeg se ne stavlja pod bor nego u srce u kojem će ostati dok smo živi.