INTEGRACIJA …ŠTA JE TO

SUSRETI
piše: Emil Cipar

RAZGOVOR SA PROFESOROM GORANOM REMOM

Već mi je pomalo dosadila riječ integracija, jer ju svako …rasteže, navlači, zloupotrebljava, prijeti njome, hvali se njome, izgovara ju sa figom u džepu, kao što čini Hrvatski svjetski kongres…
Ipak …to je misija kojoj se posvetismo, a od Isusa Krista znamo da je njegov put težak, ali jedini ispravan.
Primjer jedne vrlo uspješne integracije su Goran i Vladimir Rem iz Slavonije. Prezime Rem je vezano uz Slavoniju upleteno u njenu kulturu, koju već desetljećima uspješno oblikuje, definira, daje nove impulse.
Vladimira Rema, Goranovog oca neću ovdje detaljnije spominjati, jer mi prostor ne daje dovoljno mjesta za dostojno predstavljanje, ali moram reći toliko da je svojim dugogodišnjim djelovanjem zaslužan da je stereotip Šokca sa bocom rakije, šunkom i čvarcima… bitno izmjenjen.
Njegov sin Goran je profesor na Katedri za hrvatsku književnost na filozofskom fakutetu Sveučilišta u Osijeku.
Removi nisu Šokci. Nekada su se prezivali Rehm i živjeli su u današnjoj Njemačkoj. Povezanost sa njemačkom kulturom i danas je kod njih prisutna i dio je njihovog identiteta, ali to ovoj izuzetnoj obitelji samo pomaže u kulturnoj identifikaciji Šokca i Šokaca, njihovom spajanju povijesti i kulture, znanosti i strasti.
Zamolili smo Gorana Rema za razgovor. Nije to tako lako uz bezbroj odgovornih aktivnosti, ali učinio je to ipak rado i mu zahvaljujemo:

Mogu li dakle Šokci spojiti povijest i kulturu, znanost i strast. Poput postmodernog Đuke Begovića, onako begovićevski, iz inata i srca?

Dopisnik sam internet portala Hrvatski glas Berlin, koji se isključivo bavi migracijom. Integracija, nacionalnih, kulturnih, socijalnih, geografskih cjelina u opću, globalnu, svjetsku… Taj proces je započeo od Adama i Eve, a u zadnje vrijeme postali smo svjesni njegovih prednosti i nastojimo ga ubrzati.

Dezintegracijski aspekti integracije već su, kako je jasno, već odavno …a naoko nedavno; preuzeli glavnu riječ, apokalipsa je vrlo glasno ali zabavno-popularno stanje koje je dakako već tu, no natrpano je kičastom medijskom bukom kao i kulturocidni strahotni fenomen tv-big brothera, koji su zasad legalni laki stimulativi za izdržavanje gubitka humanizma. A o bankama koje prave šuplje i bezdane metabalone dužništva da i ne pričamo. Naime, svi koje znam imaju nezaustavljive minuse od pedesetak tisuća kuna i nekoliko hipotekarnih kredita, no svejedno se smiju. U ekran svojeg zrcala.

Hrvatski glas Berlin je svjestan opasnosti koje taj proces donosi. Najveća opasnost je izgubiti osobnu prepoznatljivost, ili globalizirano rečeno identitet…

To je važna svijest, kao i svaka koja je aktivno pokrenuta. Takva svijest svakako čuva upravo najznačajniju dimenziju; sebe ali u dimenziji vedrine svijesti. Naime, negativitetna svijest, ili hiperdjelatni cinizam, s jedva prihvatljivijom inačicom  autocinizma, je već dvjestotinjak godina naš prebliski okvir, okvir moderne uljudbe, i njega je da bi imao energetske vitalnosti ludistično osvježivati, a ne autodestruktivno pristajati na nj. Negativitet je zadan a zadaće nije uvijek nužno
štreberski shvaćati, naime zadaće se ionako ne pišu nego prepisuju, copypastiraju.

Grčevita nastojanja hrvatskog političkog vrha postati članicom EU, vjerojatno će uskoro uroditi plodom. Ako im to pođe za rukom …bit će to samo politička i gospodarstvena pripadnost Zajednici naroda u kojoj ćemo se kulturološki potpuno izgubiti.

Hrvatska je svoje identitetno pojačalo uspjela uključiti tek kada je Europa najsuglasnije bila odlučila isključivati i izbljeđivati taj program. Kakve su posljedice toga; vidimo na vrlo notornoj sceni
hrvatskih pregovora oko ulaska u Sjedinjenu Europu. Dakle, uz uvid i uz zahtjeve ciničnog uma. Očigledno, cinični um (koji sigurno nije vedrina) ima neke potrebe koje globalizacija ne uspijeva  oslabiti. Dapače. Od nedavno vidimo da njemačko programiranje svojega identitenog prostora radi na pragmatičnoj ekonomskoj renovaciji, koja naravno upravo neočekivano ali vrlo jasno treba ojačati državu, a postmode multikultiranje, kao moguće opuštanje državno-nacionalnih mobilizacija, biva izravnim poljem demotivacijskih imenovanja. Naš mali prostorčić još uvijek potencijalne slobode virusno destruira inicijalni pretvorbeni ultra-hiper-elitizam.

Europa sebe rado vidi kao Europa regija. Kada se ukinu nacionalne granice, regije će dobiti daleko veću važnost nego što ju imaju sada, pogotovo regije koje su trenutno politički podjeljene.

Regije su geobiologija, ekologija komunikacije. One su i implicitet estetskog uma
Pitam se gdje je tu mjesto Slavoniji? Hoće li joj poći za rukom ostati prepoznatljiva u tako jakom i brojnom društvu. Mislim da će to biti jako teško, jer Slavonija ne prepoznaje ni samu sebe,
pa je teško očekivati da to drugi učine. Slavonija je, povijesno, Tena. Ona je i ekonomski realizam visoke potentnosti i lak komad za zaraziti ga, neodrživa i neizdrživa ljepota zajedno. Jim Morrison je napisao krajem šezdesetih, west is the best and east is the beast, sve međukombinacije te rečenice su u Slavoniji odavna današnje. Barem tih dvestotinjak godina.

Vaš fah je književnost, pa je odatle dolazi moj interes za vašu osobu. Na nedavnom tradicionalnom skupu Društva književnika Slavonije i Baranje očekivao sam mogućnost upoznati se sa stavovima društva. Moram vam reći da sam kao Slavonac jako razočaran. Nakon 35 godina boravka u
Njemačkoj vratio sam se u Slavoniju i nastojim ju pronaći. Ogromne promjene i gubitak identiteta vidljive su na svakom koraku. Slavonija nije proizvođač, postala je potrošač.
A njive, voćnjaci, vinogradi… su još dijelom tu.

Da, Slavonija je prostor paradoksa, prirodno najplodnija zemlja i najsiromašnija egzistencija. Shotcutom rečeno, oksimoron, a ne paradoks.

Sve te promjene trebao bih moći vidjeti i u umjetnosti, međutim ja ih ne vidim. Vidim samo duhovno siromaštvo, koje je veće, nego je to bilo u doba Ivana Kozarca o kojemu je jučer bilo riječi.

Ivan Kozarac je fokusirao individualitet, a ne kroz Tenu kolektivitet kao stariji Kozarac, izronio ga je iz blata biologije naslijeđene zemlje, ali nije motivirao priču iz te ekonomsko-socijalne slike, jer je to, kako rekoh, geobiologija, imanencija, a ne sociologija, pa je tu teško naći razrješenja iz oksimoroničnosti, ali baš na krizi identitetne definicije izsijava energičan estetski materijal humanističke pretrage, i to je taj njegov hiperčovječno autodestruktivni Đuka Begović. Trebalo bi taj roman prevesti.

A u toj velikoj zajednici u koju se toliko guramo sada se već naveliko priča o našoj književnosti. Priča se o nama, a ne sa nama, jer hrvatski književnici s ne uključuju u diskusiju.

Koliko znam, moji kolege prozaici, dakako prirodno zagrebocentrirani, vrlo djelatno šire komunikacije kroz festivale kratke priče i to vrlo intenzivno umnožavaju i repliciraju kroz srednjoeuropski prostor, pa je srednje mlađih autora sve više u prijevodu. Ali, tu treba puno novca, da bi takvi projekti dinamizirali stanje stvari, a to nije lako direktorirati u uvjetima koji zahtijevaju idiotski plan – tržišta – za proizvodnju u polju umjetnosti. Plan ima biti umnožavanje komunikacija, oslobađanje pisma, njegovo njegovanje tog nekog bazičnog humanizma, a ne prodaja, ne doslovno natjecajno nego samo komunikacijsko tržište ponude, neobavezna tržnica s ponudom iz vlastitih vrtova a nipošto tržište s veleprodajnim zaleđem.

Hrvatska književnost je “strpana” u književnost “Jugoistočne Europe”, a tu je isto jako slabo zastupljena.

U toj ekipi hrvatska književnost ima također i nužno, dvostruko nužno, poziciju atipičnog igrača, naime hrvatska književnost ima jaku poeziju a to nije lako ni prevoditi niti recepcijski pratiti, no poticati se može. Proza malih jezika je danas internacionalno popularno prepoznatljiva samo ako je autobiografično ideologizirani trač, što je legitimni pop-žanr i što su naše okoratno izbjegle Dame vrlo plodno iskoristile.

Ne znam u kojoj mjeri se Društvo književnika Slavonije i Baranje bavi ovim
egzistencijalnim pitanjem, koliko se njemu pridaje značaj, ali iz onoga što sam nedavno vidjeo nemam puno razloga za optimizam.

Ogranak DHK slavonskobaranjskosrijemski je izrazito niskoniskoniskobudžetna suborganizacijska struktura, bez svojeg žiroračuna i bez pravne izdvojenosti, a nakon početnog desetljeća, osamdesetih, u kojem je izprojektirala baštinsku biblioteku slavonske književnosti /preuzeo je 1991. projekt realizirao privatnik Grgurovac/ tek je posljednjih nekoliko godina suprojektor slavonski lociranih književnih programa /Pjesnički susreti u Drenovcima, Susreti književnih kritičara u Đakovu, Cesarićevi dani u Požegi, gdje daje poglavito koncept i stručne dionice žiriranja/. Nema jakih nego samo malih, neautoritarnih projekcija, koje nisu društveno reaktivne, pošto nije strukturirana profesionalno, nema tu radnu infrastrukturu, nego stoga djeluje vrlo opušteno kao vrlo meka cehovska potencija.

Odavno na našim njivama nema konja vranih i odavno ne živimo od plodova zemlje i odavno nismo više žitnica Hrvatske. Sada i sami kupujemo pšenicu i svinjske polovice. Prilozi vaših kolega ne odgovaraju vremenu i prilikama u kojima su nastali. To sam mogao čuti i pročitati u bilo kojem dijelu Europe. Odgovora na pitanje …gdje je slavonska književnost …nisam dobio.

Slavonska je književnost u povijesti. I u tom pitanju ima svoju izoštrenu književnopovijesnu sliku, vjerojatno ponajoštriju u Hrvatskoj. A autori koji su hrvatska književnost u Slavoniji vrlo su različiti, vrlo su produktivni, kulturno lokalno vrlo značajni, a Stanko Andrić, Mirko Ćurić, Franjo Džakula, Marijana Radmilović, Franjo Nagulov, Davor Špišić, Romeo Mihaljević su i autentična ontemska energija panonizma, ne usporediva s nečim izvan Slavonije. A povijesti kao pozitivnog komunikatora nema, osim; paradoksalno – ratne, koja je producirala vrlo izdvojen hrvatski fenomen; slavonsko ratno pismo, inače vrlo različito od hrvatskog ratnog pisma. Tu je fenomen od nekoliko stotina knjiga, filmova, skladbi, multimedija, koji ima jaku vedrinsku potenciju i siguran sam da će generirati, ako već i nije upravo usred rata, specifičan slavonski estetski znak. Vrlo jak, artikuliran i neponovljiv, primjerice i u prvom redu – preko Siniše Glavaševića i D. Špišića te Kornelije Mlinarević-Pandžić. Tu još ima puno priče ali…

Nedavno smo predstavili mladu hrvatsku slikaricu Irmu Markulin, a na stranicama našeh lista gostuju Sanja Pilić i Darijo Glavaš. U planu su nam njihovi nastupi u Berlinu.

Berlin je hrvatskoj i svjetskoj suvremenosti kraja sedamdesetih i osamdesetih identitarni kriptogram, film „Nebo nad Berlinom“ moja je estetska nezaobilaznica u svim prostorima mojega autorskog pisma. Zavidim Sanji, koju volim i kao prijateljicu i volim i cijenim kao autoricu, jako lijep plan s Vaše strane.

Jednu drugu veliku temu kojom se bavimo, nisam namjerno spomenuo, a to je vaše njemačko porijeklo. Mi nastojimo pridobiti drugu i treću generaciju naših migranata u svijetu. Često ističem Nijemce u Hrvatskoj kao pozitivan primjer integracije, jer su dali ogroman doprinos razvoju Hrvatske. Naši mladi vani tek sad se oslobađaju stega i nastoje naći svoje mjesto. Mi ih
želimo ohrabriti.

Mojoj kćerki otkriće naših predaka u germanskom prostoru pričinja posebno užiće, sa svim opet pretapanjima koja su se tu odvijala, dapače, sigurna je da ju jedino Njemačka zanima kao prostor obrazovanja, studiranja i iščitavanja bez obzira na kakav stručni smjer koji još nije profilirala. Stoga se dosta time zabavljamo, ali isključivo na hrvatskom jeziku. Dakako, i ona je nekoliko puta gledala „Nebo nad Berlinom“.