Sonja Smolec
I iz polomljene grane list prolista,
a korijen potegne do plodnoga tla.
Okreće se suncu laka, srca čista,
ne pita više kojem stablu pripada.
*
Sakupljam sunce, puštam da dlanove mi grije,
da teče kao rijeka bez znanog ušća, bez znanog mora.
Puštam da samotno mi proljeće svojim cvijećem cvjeta,
ptice da pjevaju, samo one to mogu i kad najviše boli.
Zašto baš tada biraju najljepše arije?
Slušam tišinu, slušam ono što samo ja čujem.
Breza šuti. I orah šuti svojim granama praznim;
tek nabubrjeli pupovi nevidljivo vriju sokovima,
prihvaćaju milovanje mekog povjetarca.
Zatvaram oči. Mirujem.
Stišćem šake, dlanove noktima rezbarim,
između prstiju nevidljiva cure sva protekla ljeta.
Na rukama ništa, tek koža naborana.
U očima blijede slike uspomena.
Osjećam neminovno. Starim.
Iz zbirke “Pričam ti…”