IZNAD OBLAKA

Iz naše arhive/ objavljeno 6.03.2020.

piše: Sonja Breljak

Berlin-New York-Salt Lake City-Zagreb/ Krenuli smo iz oblacima pokrivenog Berlina, u nedjelju, 23. veljače. Cijelu godinu iza planirano je ovo putovanja, taj moj treći odlazak u USA. Svi su se, igrom sudbine, u posljednje tri godine, odigrali upravo u ovo isto, zimsko vrijeme, s kraja veljače.

Najprije sam 2018. godine putovala sretnom događaju u susret, vjenčanju starijeg sina moga brata. O, kako smo bili sretni svi zajedno!

Suprug i mlađa kćerka pravili su mi društvo na tim silnim satima leta. Pariz, kojeg ne upamtismo po dobru jer su nam tamo radi nekoliko centimetara snijega na pisti, otkazali let preko “velike bare” pa naše putovanje poprimi avanturistički karakter, uz obavezno gubljenje prtljage.

Uglavnom, mi tada preko Mineapolisa stigli za Salt Lake City a naše stvari odletjele za Hjuston pa na svečanom činu vjenčanja osvanusmo potpuno neplanski “zbrdazdola” odjeveni. Kćerka će šalila na moj račun riječima: “A moja mama je ponijela tri svečane haljine…”, čemu smo se i dugo poslije, slatko smijali.

Bilo je to predivno druženje. Obnovismo uspomene, obiteljsku povezanost, pa ratom, događajima i daljinom rascjepkanu sponu  prošlosti. Posjetismo Las Vegas, pa veliko slano jezero po kome je grad Salt Lake City i dobio ime, gradsku jezgru i prelijepi templ ovog mormonskog centra, obitelj i poznanike, i uvjerismo se kako vode radni, ugodan, drugačiji život. Uglavnom, vratismo se srca ispunjena toplinom, s puno priča, fotografija, darova djeci koja su ostala u Berlinu, malenoj, netom rođenoj unučici. Sve mi je bilo lijepo, puno sam vidjela, bila impresionirana veličinom, različitošću. Ipak, u jednom od tekstova o tom posjetu, zabilježih kako su me najviše dirnule i dojmile, suze moga brata na rastanku. Kako znakovito, kako čudno, kako mi se ta slika duboko urezala u sjećanje i kako dira.

Drugi odlazak zbio se godinu poslije, u posve drugačijim okolnostima. Naime, s kraja te iste godine u kojoj je doživio sretan događaj sinova vjenčanja i našeg susreta okončanog suzama na aerodromu, mog brata je iznenada sustigla najteža dijagnoza. Teška bolest se prikrala bez znakova upozorenja. Sve se odigralo u tri-četiri mjeseca: dijagnoza-terapija, uznapredovala bolest … Bratova supruga je planirala putovanje k nama kako bi mu pričinila skoru rođendansku radost ali, razaznajući iz glasa i razgovora kako situacija nije uopće dobra, odlučujemo na brzinu, ponovo krenuti za USA. Srećom, pa su vize dobijene godinu prije, a čija će potrebu nadam se uskoro biti i ukinuta, vrijedne deset godina, pa na put krećemo, u istom sastavu kao prvi puta, sad ne više preko Pariza već direktno iz Berlina za New York i dalje za Salt Lake City.

Jasno, ovaj boravak neću nikada zaboraviti. Brata sam vidjela, razgovarala s njim, tješila, hranila, pomagala, držala za ruku, na posljednji počinak ispratila, molitve i oproštajne riječi izrekla, s obitelji žalovala, plakala, sjećala se… Sve se to dogodilo u dva tjedna. Zahvalna bijah BAMF-u u kojemu radim jer mi pismeno i žurno, odobriše još jedan dodatni tjedan odmora  kako bih bila s bratovom obitelji u tim tužnim i teškim danima. Već tad si obećah doći ponovo, biti s njima, na prvu obljetnicu, 28. veljače, na dan kad sam ostala bez jedinog brata.

Moralo je tako biti. Ovogodišnji odlazak u USA bio je potreban i meni jer dugo, dosta dugo, mjesecima nakon gubitka, nisam mogla realizirati stvarnost. Bilo je trenutaka kad sam mislila kako je sve to bio tek ružan san iz kojeg se da probuditi i sve će biti kao prije, mi ćemo opet voditi telefonske razgovore “preko bare” i planirati nove posjete tamo ili ovamo. Eh, da, nikada više isto. A opet, u tom domu u dalekoj Americu, na tom groblju po kojemu mirno pasu jeleni, u tim prijateljima koji se raduju dolasku, u toj obitelji, supruzi, djeci, baki i didu nama srcu priraslima, u psu Medi kojeg svi maze i vole, u tom vrtu iza kuće, u tom svijetu na drugom kraju svijeta, raširila se, jer velika je i bila, draga duša moga brata. I ja joj idem, trčim, letim  u posjet, u susret.

Na ovo, treće putovanje u USA krenuh s dvije kćerke. Mihaela je mlađa, rođena je u Njemačkoj, radimo zajedno, ujaka je poznavala iz dva njegova posjeta nama i dva naša njima. Anja je starija, naša filozofkinja, ujak ju je držao u naručju po rođenju i poznavao njene prve godine. Njen četvrti rođendan posljednje je slavlje koje smo kao obitelj slavili u našem gradu. Nakon toga više ništa nije bilo isto.

Dakle, nas tri smo u nedjelju, 23. veljače, na berlinskom aerodromu Schönefeld. Suprug i sinovi ostaju u Berlinu, rade, studiraju. Prati nas suprug starije kćeri i njihova dvogodišnja kćerkica, naša prva unučica. Al ćemo je poželjeti!

Desetodnevno putovanje koje su, do u tančine, online i sve zabilježeno na mobitelu kako to i radi mlada generacija, isplanirale moje kćeri, vodi nas najprije do Barcelone. Odatle smo devetosatnim letom sletjele u zračnu luku JFK u New Yorku. E, sad, kako je mladi naraštaj sa mnom, spremna sam činiti ustupke, točnije, prilagoditi se. Dakle, kad već putujemo tako dugo i daleko, kćerke žele vidjeti New York. A, moram biti iskrena pa reći – i mene (sve) zanima. Zato od putovanja, “otkidamo” dva dana, točnije dva noćenja u kućici u Brooklynu. Ostavljamo si dan i noć za upoznati New York. Već na polasku svaka od nas je rekla što bi to željela vidjeti i posjetiti u New Yorku pa smo pokušale neke od tih želja i ispuniti.

Moram reći, lijepo je putovati s mladima. Oni svesrdno koriste tehničke, elektronske pogodnosti današnjice. Rezervacije, odabir ciljeva, pravci, putovi, cijene, karte, linije, promjene, javni prijevoz, brojevi terminala, podzemne, taksija, svega mogućega, za tren se stvori, “ispliva” iz njihova telefona, i mi idemo dalje.

Pratilo nas je divno vrijeme, sunačan, topal dan u New Yorku. Prepješačile smo grad od Brooklinskog mosta do Mennhatna, načinivši pri tom (tako tvrdi suvremena tehnologija), 35 tisuća koraka. O, kakav grad! S preko osam milijuna stanovnika, ogroman je. A nekako blizak, poznat, koliko s fotografija, toliko i iz raznih filmova i serija. Posjetili smo Times Square, Petu aveniju, Empire State Building, spomen mjesta gdje su stajali srušeni “blizanci” – World Trade Center- Memorijalni muzej 11. rujna, vozili se žičarom od Roosevelt Island iznad rijeke Hudson i preko gradskih prometnica, vidjeli noćna svjetla grada, moderna, visoka zdanja kao i staru gradnju, sjaj trgovačkog dijela, centra financijske moći i suprotnosti svakodnevice njujorškog metroa. Tako smo puno vidjeli i tako puno bismo još mogli. U svakom slučaju bilo je i više nego zanimljivo i ugodno. Najviše su me se dojmili ljudi, spremni odmah odgovoriti na upit, pa i kad ne pitate ponuditi pomoć.

Iz New Yorka smo četverosatni letom odletjeli za Salt Lake City. Ovoga puta i naše su stvari stigle s nama. Bratov mlađi sin došao je pred nas. Slijedi dirljiv susret s obitelji nakon godinu dana. I tužni i divni dani, na groblju, doma, u zajedničkom izlasku, posjetu, obilasku. Starijoj kćerki pokazali su/smo grad, bili na koncertu, obišli i upoznali skijaški turistički centar nastao ponad grada na mjestu nekadašnjeg rudnika srebra, posjetili Olimpijski muzej, Planetarij, Studentski kampus Utah uz koji je i gradski stadion na kojemu je otvorena Zimska olimpijada 2002. godine na kojoj je naša Janice osvojila tri zlatne medalje. Upravo preko puta ovog stadiona gradsko je groblje “Olivet Cemetery” na kojemu počiva moj brat.

– Evo me brate, došla sam ti, kako obećah, velim u sebi... Odgovara nema, ali odgovor osjećam u toplini njegove, moje obitelji kojoj je pripadao i u kojoj je ostao, u pokretu, osmijehu njegovih sinova, u svakoj stvarčici njihova doma… I tužno sjećanje a i divno zajedničko vrijeme koje sije klice novih susreta nas i naše djece.

Naš boravak u USA završio je u netom prošli utorak. Poletjeli Deltom iz Salt Lake City za New York pa udobnom Singapur Airlines, premostivši vremensku razliku od osam sati, sletjeli u srijedu izjutra u Frankfurt. U Berlinu smo u srijedu popodne. Na aerodromu čeka s tatom malena unučica, raduje se mami, mojoj starijoj kćerki a i mi svi zajedno njoj i putovanju koje je do u tančine, trajalo i završilo bez ikakvih problema. Bio je to moj prvi samostalni put s mojim curama, predivan put.

Dok vam pišem ove redove, nisam u Berlinu Naime, već dan nakon dolaska, dakle, u četvrtak, ponovo sam iznad oblaka, “uhvatih” let za Zagreb. Iza mene je upravo predivna večer u Hrvatskoj kući “Materina priča”. Provedoh večer s organizatoricama Hrvatske mreže, Caroline Spivak i Ivanom Perkovac. Bio je to divan susret s predivnim ženama iz Bolivije, Kanade, USA, Hrvatske, Njemačke, ovogodišnjim dobitnicama nagrade Utjecajna žena i Buduća liderica. I ja sam među njima. Dolaze mi suze na oči dok se upoznajemo i u “Materinoj priči” pričamo svoje priče. Te divne Patricije, Vedrane, Roselindre, Ane, Ankice… kako ta snaga ispunjava ponosom i radošću…

Još ćemo o tome ovih dana, jer dok ovo čitate trajat će njihov/naš drugi susret, Konferencija na temu “Napredak žena, napredak ekonomije. Ostvari potencijal” pod motom “Žena kao pokretač promjena”. Na kraju dana će biti otvorena izložba moje dobre prijateljice i suradnice, slikarice Ankice Karačić čiji rad i angažman godinama pratim. Potom je, u subotu uvečer, uoči Međunarodnog dana žena i svečana dodjela Nagrada…

Pričat ću vam kako je bilo, kad se iznad oblaka spustim…