“Splićani ne zaostaju u ponosu na prezime Kranjčar koje će zlatnim slovima ostati upisano u hrvatsku nogometnu povijest”
autor: Magdalena Mrčela/ Dalmacija Danas
foto: HNS
Kažu da nije lijepo uspoređivati jer kako god okreneš, jedan je član poredbe uvijek zakinut. Netko mora biti jača, a netko slabija karika. Međutim, kad se u tu jednadžbu uvrsti Zlatko Cico Kranjčar, nema ni dileme ni druge strane. Na vagu takve ljudske i trenerske veličine teško da će itko zakoračiti. Na kraju dana, ne bi imalo ni smisla.
Legendarni Dinamov igrač, strijelac 98 prvenstvenih golova, trener 18 klubova i triju reprezentacija, osvajač legendarne Zagrebove prvenstvene titule tijekom neprekinute dominacije Hajduka i Dinama, voljeni selektor naše nacionalne vrste, obiteljski čovjek, prijatelj i gospodin prerano je napustio sve koji ga vole, u 65. godini života.
Ovih sam dana čula nekoliko intimnih priča njegovih prijatelja i poznanika, a svaka je od njih imala istu premisu – napustio nas je čovjek koji je svoj posao radio predano i strastveno, a obilježavala ga je srčana pomoć svima kojima je bila potrebna. I to ona tiha, nenametljiva. Mi mlađi o njegovim smo igračkim bravurama mogli samo slušati, zamišljajući kako je izgledao taj čuveni Dinamo 70-ih i 80-ih. Međutim, živo ga pamtimo kao izbornika.
Vjerujem da mnogi moji sugrađani, oni koji nisu „zagrebačka škola“ i ne mogu ni znati što znači biti „ponosni Purger“, ipak nimalo nisu zaostajali u ponosu na prezime Kranjčar koje će zlatnim slovima ostati upisano u hrvatsku nogometnu povijest. Osvrnut ću se na samo jedan događaj. 17.8.2005. Split je s oduševljenjem dočekao neviđeni spektakl – prijateljsku utakmicu između Hrvatske i Brazila. Naš je kormilar bio upravo Cico Kranjčar. Sa svojim dvjema ključnim trenerskim emocijama – osmijehom i suzama. Dok su se ljudi natiskavali kao srdele u pinakoteci samostana Gospe od Zdravlja, čekajući predstavljanje knjige fantastičnog Brazilca Ze Roberta, dva su osmijeha izrazito dominirala – osmijeh kapetana Nike Kovača i osmijeh izbornika – Cice Kranjčara.
Split je tih dana živio i disao onu euforiju, naelektriziranost i prštavost u kojoj su mnoge, i domaće i gostujuće momčadi, doslovce izgorjele od želje. U gradu koji uvijek očekuje i traži samo najviše, a zna pretrpjeti i najslabije, spektakl smo čekali „ka ozeba sunce“. Horde ljudi koje su se gotovo u stampedu nagurivale pred hotelom u kojem je reprezentacija odsjedala mogle su stati, umiriti se i uživati tek u trenutku kad je izišao onaj koji je znao što rijetki znaju, a to je smiriti mase – Cico Kranjčar. Jer uzburkati krv i nije neka filozofija, to znaju sve momčadi i navijačke skupine koje su ostale bez voljenih vođa. Glavni je onaj koji stavi prst na usta, a svi ušute. Cico nije morao ušutkavati. On bi se samo nasmiješio. I svi bi „stali kuco“ i odradili svoje. Te nam je večeri Cico, onaj koji se od srca smiješio navijačima i jednako emotivno puštao suze tijekom hrvatske himne, priredio spektakl. A njegov je sin, naš ponosni Purger i ikona još jednog grada, grada u kojem je bio desetka koju je nakon njega trebalo umiroviti, s istekom 31. minute susreta zapalio Poljud. Brzonogi je Olić presjekao Didinu loptu, a Kranjčar mlađi bio je ono što i uvijek – na pravom mjestu u pravo vrijeme, povijest će pokazati. Slika i prilika svoga oca.
Na današnjoj komemoraciji za voljenog trenera, suradnika, supruga, oca, prijatelja i gospodina Cicu Kranjčara njegov je Niko rekao predivnu misao: „Svojim primjerom naučio si me cijeniti svoje, a poštivati tuđe. Najveća lekcija koju si me naučio je da smo na ovome svijetu svi jednaki. Da svakome treba dati priliku, pozornost i – osmijeh.“
Ovako izgleda dan kad odlazi gospodin. Nitko se ne smije, nitko ne likuje, nitko nema nijedne ružne riječi. Jer tako to biva kad umire čovjek. Da smo zlobni, mogli bismo sad uspoređivati, takav je mjesec i tjedan. Ali nećemo. Jer gospodin je Cico Kranjčar neusporediv. Dinamo ga je ispratio dostojno i dostojanstveno, a službena čestitka Hajduka rekla je sve: „Rival na travnjaku, gospodin i prijatelj van njega.“
Otišao je čovjek kojega su svi voljeli i poštovali. Sad je samo pitanje koliko smo od takvih ljudi, na profesionalnom i ljudskom nivou, naučili. Ako je suditi po Nikinim riječima „Ti zapravo i nisi otišel jer si u svima nama previše ostao“, Cico je ostavio nedodirljivo nasljeđe. Iz samo jednog od niza splitskih pera i tipkovnica, iskrena sućut obitelji Kranjčar i svima pogođenima ovim nenadoknadivim gubitkom.
Dragi gospodine Cico, neka Vam je laka hrvatska zemlja!