Sven Adam Ewin
Sve nježne riječi koje ti stihom pišem,
Ja nježno skupljam. Onda ih ukraj stavljam.
Neke popravim, neke gumicom brišem,
Da iste riječi u stihu ne ponavljam.
Pritom, priznajem, imam golemu tremu,
Kako, između mnogih, najbolje naći?
Koje bi mogle, opet na istu temu,
Svojom ljepotom ljepotu tvoju taći.
Neke su vedre. Nekima dodam fada.
Neke obojim i pojačam slatkoću.
A neke dođu odnekud iznenada.
No s dvije riječi ja više ne znam što ću?
S te dvije riječi doista lako nije
Pa ih na kraju ostavim kao prije.