UMJESTO DJETETA – MLADA ŽENA

ISELJENIČKE PRIČE   ….Iz naše arhiva /objavljeno 29.06.2010.

 Ova priča je tiskana u godišnjaku Danica 2014./najstariji hrvatski katolički kalendar, izlazi od 1891., izdavač HKD Sv . Jeronima/

piše: Sonja Breljak

Ima tome već 16 punih godina kako se, jednoga hladnoga jutra   s kraja veljače, umorni i iznemogli  od truckanja, duge vožnje, neizvjesnosti i tegobe, iskrcasmo na berlinskoj autobusnoj postaji na Kaiserdammu. Od tada, pa do danas, nisam zaboravila skoro niti jedan korak, načinjen toga i narednih dana.

Kolega s kojim surađujem na jednoj knjizi, uporno sugerira:- Pa piši o tome! A meni još uvijek  teško. Riječi, poput kamena koji se otkida od velike stijene. Takva ta sjećanja, tvrda, teška… pa  valjda  zato.

Najstarije dijete nam, tada imalo pet godina. Djevojčica. Iza nje nešto mlađi brat. Poslije pristiglo još dvoje mlađe djece, rođenih u Berlinu. Sve u svemu, najstarija djevojčica, o tom vremenu ima najpotpunija sjećanja. Od kuće ju poveli s tri godine, tamo one 1992…. ne ponovila se!

Poslije se jednom zajedno vraćali, netom prije nego li je grad izgubljen i sve krenulo nizbrdo,  pa joj u sjećanju ostalo i granatiranje  i brojne druge  zgode i nezgode koje nam druga djeca ne pamte ili ih nisu niti doživjela.

Anja. Odgovorna. Ozbiljna. Razložna. I  razumna. Temperamentna. Osjećajna.  Ako gledamo neki film, plačemo na istim mjestima. Raspravljamo li o svjetskim i inim temama, slično razmišljamo. Ali se i razlikujemo.  Naše dvojezično dijete, koje zanimaju razni svjetovi. Uvijek spremno pitati.

Sjećam se…bila je u  trećem  razredu. Bilo upravo ovakvo vrijeme pred Uskrs. Za trajanja vjeronauka i pjevanja u našoj Hrvatskoj katoličkoj misiji, časna sestra Fabiola Bobaš, rekla: – Ima li netko nešto pitati? A Anjina  ruka već gore: – Časna, a kad ćemo mi pjevati nešto veselije? Kako tada, tako i poslije. Uvijek ima nešto za pitati. Za sebe ili druge.

Izrastu tako brzo djeca.  Kod mene ih četvero. I sva različita. No, baš ovo izrastalo u malu pravednicu. Onu od radoznale vrste. Pa ju put onda vodio tim tragom… kroz gimnaziju… pa Filozofski fakultet u Berlinu… samostalan život, ka  radu u novinarskim udrugama i stipendiji u smjeru novinarstva, njemačkim novinama i novinskim agenturama i akademijama, kroz  cijelu Njemačku, Austriju, Rusiju, Belgiju, Nizozemsku, Indiju, Švedsku, Italiju…

Teško pratiti ovo naše dijete. Studij filozofije i ekonomije na Humboldtu, u prvom stupnju, prema Bologni, doveden do kraja. Ostao još završni ispit.  Dijete zaključilo kako  ipak ne bi, prema prvotnom planu,  na studijsku godinu ponovo u Indiju. Mi odahnuli. Ali, mir ne potraja zadugo. Spominjali se razni drugi pravci.

Sad, evo protekloga tjedna, promišljanje dovedeno do kraja. I pred nama konačna potvrda, odluka, avionska karta. Slijedi odlazak na jedan semestar u inozemstvo. Baš u inozemstvo!  Potvrda o prijamu na gostujući semestar stigla sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Sve to potvrdio fakultet u Berlinu, profesor-tutor i  davatelj stipendije, Zaklada Konrad Adenauer. Svi zadovoljni.

Baš svi? A u obitelji, pravo rečeno, uzbuna!  Od našeg obiteljskog povratka  u rodni grad i Bosnu i Hercegovinu, nema ništa. Mi silom prilika, pronašli neke druge svjetove. I ono desetak dana provedenih tijekom ljeta, zna biti dosta. Ponekad i previše.

Rodbine sve manje i manje. I razlika sve više i više. Sjećanja opterećuju. Glavu obitelji ponajviše. Jer ratnih sjećanja i ima najviše. A dijete nam eto, upravo dok čitate redove ove kolumne, ode put Sarajeva. Čvrsto u namjeri. U odluci. Radoznalo. Otvoreno. Neopterećeno.

Pogledam unazad. Puno je toga u ovo 16 godina iza nas. U nama još  gorčine. Tvrdi smo, oštri, povrijeđeni.

Mlađima to sve drukčije izgleda. Nemaju predrasuda. Žele vidjeti, spoznati, osjetiti. Nije im dovoljna knjiga o povijesti Hrvata. Ni naša sjećanja.

Kako kažu Nijemci za strane radnike: -Mi pozvali radnike -a stigli nam ljudi!

Tako i mi. Poveli dijete, a pred nama  – mlada žena!