piše: Marica Žanetić Malenica
U sobi hotela u malom naselju na otoku Korčuli bilo je tog vrelog kolovoškog dana izuzetno sparno. Dok smo se odmarali nakon obilata ručka onako u polusnu nisam ni primijetila crvenilo na tvojemu licu. Prenula sam se tek kada sam čula ubrzano disanje. Znala sam da je to poziv na uzbunu.
Ustali smo, žurno se obukli i krenuli prema susjednom većem mjestu gdje je bila ambulanta hitne pomoći.
Nakon što ti je dao injekciju i pregledao zdravstvenu dokumentaciju o ranije preživljenom infarktu, koju smo uvijek nosili sa sobom u roza kuverti, dežurni liječnik je predložio da ipak helikopterom čim prije krenemo za Split.
„Još je mlad, nije se sa srcem šaliti“.
Nakon otprilike dva sata ulazimo, prvi i nadam se posljednji put, u helikopter koji, u pravilu, uvijek povezujem s nekom lošom vijesti. Tebe, na nosilima, položili su na tlo. Pri svijesti si, lakše dišeš, lice ti je od crvene prešlo u anemičnu, nezdravu nijansu. I moje je poprimilo bljedoću kreča, kao da me je krv napustila, kao da sam se u čovječju ribicu pretvorila…
Pilot je snažno zavrtio propeler vojnoga helikoptera i podigao se od tla uz gromoglasan, neugodan zvuk. Nadlijćemo Korčulu i na njoj rodno mi mjesto, opjevanu Velu Luku, koju prvi put gledam iz ptičje perspektive.
„Gospođo, kako ste, jeste li dobro?“, pita me medicinski brat koji nam je pratnja.
„Dobro sam, dobro“, odgovaram brzo i odlučno, ali ne baš uvjerljivo.
„Onda gledajte panoramu, ovo vam je jedinstvena prilika“, reče mi uz suosjećajan pogled.
„Da, jedinstvena prilika“, ponovih u sebi i suznih očiju okrenem glavu na drugu stranu. Kroz malo okno gledam ispod sebe, tamo dolje gdje se prostrlo namreškano more s različito skrojenim većim i manjim hrpicama kopna koje mu prkose kad je ljuto, tješe ga kad je tužno, boje ga se kad podigne ga plima, mirne su u satima oseke, njegove nemoći.
Korčula ostaje za nama, potom i Hvar. Nastavljamo prema susjednom mu Braču. U svakoj drugoj prilici zaista bih uživala u ovom čarobnom pogledu ptice nebeske, ali sada tek molim Nebo da bude mirno i blagonaklono ovom letu i da čim prije dohvatimo se kraja, onoga kojega se treba držati dok hvalimo more.
„Dobro sam, ja sam dobro…“, ponavljam maloprije izgovorene riječi kako bih i samu sebe uvjerila. A, zapravo, nisam dobro od onoga dana kada si prije četiri godine imao srčani udar. Jer ovo je treći put da hitamo u bolnicu, da ti nije dobro, da vodimo bitku s vremenom. Iako nakon ugradnje stenta piješ šaku lijekova svakodnevno, iako vodimo naizgled normalan život bez većih uzbuđenja, iako još uvijek oboje radimo, nešto je od toga dana krenulo po zlu. U tebe se uvukao strah i počeo te opasno nagrizati, u mene strepnja, u oboje nemir i nelagoda. Pa tako ne voliš više ići na otok, ne voliš ostajati sam, ne voliš noć…
Ja, opet, osjećam grižnju savjesti svaki put kad negdje otputujem, kad ti nisam blizu, kad na mene preneseš taj tvoj teški nemir što pretvara te u taoca srca koje te zaskočilo bez najave. I uvelike nam promijenilo obiteljski život u kasnim pedesetima, nekoliko godina prije mirovine.
Okrećem pogled prema tebi. U lijepim ti plavim očima opet iščitavam taj trajno nastanjeni strah koji me rastužuje. Skoro četrdeset godina smo zajedno u dobru i zlu, dijelimo trpezu i postelju, imamo dvije kćeri i jednu unučicu… imamo valjane razloge za sreću. Nemoj to zaboraviti svaki put kad se boriš za zrak koji život znači.
Panorama ispod mene se ponešto izmijenila, ali još uvijek je fascinantna. Bližimo se kopnu, obrisi grada u kojemu živimo u smiraj dana okupani su zlaćanim zrakama Sunca na zalasku. Helikopter se postupno spušta, sletjet će na helidrom između dvije bolnice. Ovih dvadesetak minuta leta činili su se dugima, kao da su u sate pretočeni. Tebe iznose i smještaju u kola hitne pomoći, meni pomažu da siđem i pridružim ti se.
U hodniku bolnice sjedim kraj vrata iza kojih te priključuju na kojekakve aparate da vide što je sa srcem koje te još jednom stavlja na kušnju. Dižem se, šetam uokolo zabrinuta, nervozna i nemoćna.
„Jeste li vi gospođa Marica“, pita me sestra koja je upravo otvorila vrata.
„Jesam, ja sam“, odgovaram i krenem joj ususret.
„To ime piše na veri vašeg muža, pa evo vam je da se ne izgubi dok on bude na obradi. Vi možete ići doma, imamo vaš broj, javimo vam kad trebate doć po njega. Bit će sve u redu“.
Uzimam zlatnu veru i čvrsto je držeći u ruci krećem prema kući, nije daleko od bolnice. Ne žurim, znam da me čeka još jedna duga noć bez sna.
„Dobro sam, ja moram biti dobro“, bodrim sebe jer ružne stvari ne događaju se samo drugima.