Mirjana Blašković
Noćas sanjam orah stari,
već odavna ga tamo nema,
ispod njega didu moga,
sa šeširom mirno drijema.
Dok večer se spušta nad ravnicom,
umorna duša za snom žeđa,
dida se sjeća žetava davnih
i suze rukom otire s vjeđa.
Ljeta je mnogo k’o otkosa žita,
k’o kapi vina popijeni’,
e da neko didu pita…
dani prošli, zaboravljeni.
Srpanjsko sunce u zalasku,
polja rodna na počinak idu,
miris žita kroz svjetlost se veze,
cvrčaka pjesma umiruje didu.
U snu je mome, a i on sanja
dane prošle pjesmom okićene,
suzom se sjeća, šešir popravlja…
zlatnu ravnicu grli veče’.