Katarina Zadrija
Koliko li je suza kapnulo
koliko rana na srcu, na duši prokrvarilo?
Koliko li je kapi krvi ovo tlo popilo?
Koliko je duša po njemu bez glasa palo?
Koliko je duša ostalo na stratištima
dok im tijela lutaju bespućima života?
Za domovinu, sretno djetinjstvo, i mir.
Zahvaljujemo, podižemo stijeg kao simbol,
a sjeti li se itko koliko bi dug i kako velik
satkan od krvi, suza, ukradenih djetinjstva
uništene mladosti, agonije u starosti
barjak bilo?
On je tu, nevidljiv
na tvrđi ranjenih duša razvijen.
A vi, da baš vi koji ste tuđe poželjeli,
tuđi dom razorili
ne plače li vaša majka jednako?
Ne bude li vas noću izmučena lica
ranjena tijela, molećiv pogled?
Ne bude li? Za koga, za što?
Odlazite poderanih džepova
k´o gora krimena na duši
pred božje lice na zadnji sud.