Sven Adam Ewin
Ponekad noću, u rublju, ja se gušim
(Ovo se mora shvatiti malo dublje),
Ja pjesme sve ko rublje na vjetru sušim
Pa mi noću na vjetar miriše rublje.
Sanjam. A što to?… Kamo ćeš, moja mašto?
I prevrćem se. I misli mi se znoje.
Teške stihove slažem, a ne znam zašto?
Iz sna me nešto budi, a ne znam što je?
To su na me proljetni vjetrovi pali,
I svud je crno. Crno kao u rogu.
Sam sam u sobi. I dišem, dišem, ali
Proljetnog vjetra nadisat se ne mogu.
Otvaram prozor. Jesen… I magla s njome.
I šapnuh, zbogom! Mom vjetru proljetnome.