Sven Adam Ewin
Da mi je biti sitno grožđano sjeme,
Da se nađem u čaši crnoga vina,
Pa da u čaši ostanem neko vrijeme
I staložim se u sediment tanina.
.
O, da je meni moći, da mi je znati,
Da budem prsten. Kao oporost stijene.
Da me iz čaše više ne možeš sprati.
Da gorko vino ispijaš preko mene.
Da mi je biti miris koji te plaši,
Da me zagriješ toplinom svoje ruke;
I na usnama, kad ih prineseš čaši,
Ostanem trajno tvoj neodoljiv bouquet.
I svaki puta, uz laki dodir zêna,,
Da mi se smiješiš… Pomalo opijena.