tekst: Marko Jareb
Pitanje je, koliko su sposobni sveučilišni profesori koji podučavaju studente u RH, rekao mi je jedan eminentni profesor?
Je li materija koju izlažu studentima zastarjela? Koliko su sa svojim radom i metodama rada u tijeku sa svjetskim standardima?
Zašto knjige koje pišu zaostaju i deset godina za knjigama iz Amerike?
Odakle profesori iz Amerike crpe svoja znanja za pisanje knjiga? Je li i oni koriste nečija tuđa iskustva?
Tko je taj koji prvi objavi neko novo saznanje ili metodu rada? Koliko je to povezano sa znanošću? Jesu li studijski programi povezani sa znanstvenim istraživanjima?
Dekan jednog sveučilišnog studija u RH ističe kako je zadovoljan s kvalitetom svoga fakulteta, kao i uvođenjem novih studijskih programa te vlastitim investicijama u razvoj studija. Također taj dekan ističe, kako su ponosni na pozitivne dojmove stručnog povjerenstva za reakreditaciju, sastavljenog od eminentnih profesora iz Estonije, Cambridgea, Salzburga i Heilderberga.
Nedavno je navedeno povjerenstvo posjetilo njihov fakultet i po saznanju dekana bilo je impresionirano kvalitetom nastave, metodama rada, laboratorijskom opremljenošću kao i predavaonicama, te kadrovima koji pored opterećenosti s nastavnim procesima publiciraju znanstvene radove najvećih dosega.
Sveučilišni profesori bi po mojiim shvaćanjima svoje znanstvene radove morali temeljiti na otkrivanju novih tehnologija, jer samo nove tehnologije donose profit, a profit reinvestiranjem pridonosi otvaranju novih radnih mjesta za zapošljavanje mladih osoba.
Svaki sveučilišni profesor trebao bi na temelju svoje doktorske disertacije iznjedriti neku novu tehnologiju u nekom vremenskom periodu koja bi doprinosila otvaranju novih radnih mjesta.
U protivnom, morali bi svoje mjesto prepustiti mlađim, sposobnijim i kreativnijim doktorandima.
Kakva je praksa po tom pitanju u RH?