piše: Marijana Dokoza
Jesam li ja pala s Marsa ili se nešto poremetilo u gravitaciji kojom se služe današnji pubertetlije? Pokušala sam si u glavi pojasniti zašto se roditelji mire s mušicama svoje djece koja su tinejdžeri i samom tom činjenicom imaju opravdanje da rade i govore što im se prohtije, ali nekako nisam uspjela.
Neki dan sam se slučajno našla u subotnjem izlasku s jednom petnaestogodišnjom tinejdžericom. Nasamarila me kao da imam 3, a ne 33 godine. Nakon što mi je nabrojila kojekakve „nepobitne“ razloge zbog kojih bi trebala izaći na nekakvu gradsku feštu na kojeg su tu večer baš svi išli, u smislu kao …još sam mlada, nigdje ne izlazim, neću ništa proživjeti (ispalo da nikada iz kuće nisam izašla), pristala sam izaći jer ionako bih je trebala voziti do mjesta gdje se održava fešta.
Sva sretna, rekla je meni i svojoj majci koja mi je trebala praviti društvo dok je ona sa svojim „frendicama“, kako ćemo je čekati samo sat-dva. U redu, rekla sam naivno. Ali, već u autu, na putu za grad, obavijestila nas je da su prijateljice ipak odlučile ostati malo duže, pa je sada sat-dva prešlo na tri. Rekla sam …ne, moram se vratiti, mala djeca čekaju, moram nazad doma do kojeg imam sat vremena vožnje, a sutra rano ujutro putujem, moram se pakirati, spremiti itd.,itd., naivno uvjerena kako će se moja riječ uvažiti.
I što se dogodilo?! DIJETE od 15 godina je pomislilo. –Ma što ona trabunja? Reklo.- „Da, da“ …i radilo po svome!
Dogovoreni termin čekanja produžio se za nekih sat vremena. Po dolasku; niti oprosti, neće se ponoviti ili neka druga glupa i neuvjerljiva isprika – baš ništa. Ona je bila nepobitno u pravu, uvjerena da je ispravno postupila jer ja imam 33 godine i umjesto da uživam u životu ja „runjgam“ i govorim o nekakvim glupim regulama prema kojima su petnaestogodišnjaci maloljetnici i ne smiju vani biti do kasno u noć.
Postoje nekakva pravila, postoje granice, poštovanje, strah od roditelja? Ne, ne postoji!
I onda se pitam; kako se u tako malo vremena otkada sam ja bila pubertetlija promijenilo toliko puno?
Moja je generacija poštivala svoje roditelje, njihova je riječ bila dovoljna. Ako se reklo; dođi kući do 23 h, došlo se prije 23 h. Negdje u nekom kutku uma je uvijek bilo prisutno pitanje; što će mater ili ćaća reći ako ne napravim kako su rekli, što će učiniti, hoće li vikati? Ne, nismo strahovali od udaraca jer nisu nas tukli, ali smo strahovali od njihove riječi. Bili su autoritet.
Danas autoriteta, ni poštovanja nema. Ako ga ima, rijetko je vidljiv. Roditelji se danas zavaravaju da kontroliraju svoju djecu ako ih dovoze i odvoze u kasne noćne sate. Kako li griješe!!! Jer, danas djeca vozikaju svoje roditelje upravljajući njima kao službenim vozačima. „Odvezi me tamo, dođi po mene u tu i tu uru i čekaj ako zakasnim“.
I sad mi kažu da sam pala s Marsa jer ne razumijem nešto što je danas normalno. Ne znam. Mislite li Vi da jesam?