tekst i foto: Daniel Pavlić
Neispričanih priča je ovdje zaista mnogo… Imao sam sreće u ova posljednja tri mjeseca sresti mnoštvo ljudi u selima koja nisam znao ni da postoje.
I kada sam mislio da je kaldrmi kraj jer se pretvorila u šumski put, nakon krivine bi se ukazalo imanje, tek poneka trošna blatnjava drvenjara iz čijeg je dimnjaka išao dim. Netko tu živi!
Svi ti zaboravljeni ljudi koji žive u zaboravljenoj Baniji, koja je i imenom zaboravljena, imaju mnoštvo neispričanih priča koje će ostati zaboravljene…
Milana sam upoznao preko mojih prijatelja filmaša koji mi nisu mogli objasniti kako da dođem do njega, nego su mi poslali GPS koordinate. Snimao se nedavno film o Milanu, o njegovoj sudbini, neobičnoj priči. Nizak rastom, ispucanih dlanova od rada, prosjede kose, no vrlo pokretan, radišan.
Milan mi je ubrzo postao prijatelj jer smo u razgovorima dotakli mnoštvo tema, a onda mi je ispričao i mnoštvo priča. Neobičnih priča nakon kojih ostanete sjediti otvorenih usta, zjapeći u Milana. Trznete se iz tog sna i shvatite da ste usred ničega, na mjestu koje može naći samo potres kako bi stvorio svoj epicentar.
Danas sam posjetio nenadano Milana. Nisam uopće ni planirao ga vidjeti, nego moji filmaši nisu mogli komunicirati s njim budući da u njegovom zaselku nema signala. Zamolili su me da odem do njega.
Nisam čekao ni trenutka, nego sam se nakon posla uputio usred moje županije kako bih mu prenio poruku iz Zagreba. Ispucane ceste, izbrazdane uslijed snage potresa, razrezanog asfalta, rupetina poput onih iz Mečenčana, prave zamke za amortizere. Vješto ih sve izbjegavam, pa onda ide dionica makadama, asfalta, betona, mostića i zemljanog šumskog puta kao točka na slovo i.
Srećem Milana kako radi oko štale. Maše mi i trči prema autu kako bi otvorio čuvar koji mu čuva krave na pašnjaku pred kućom. Vesel je, popit ćemo kavu, a on će mi ispričati još koju zanimljivost iz njegovog života.
Srčemo kavu, palim kamericu s 10% baterije i puštam tih 15 minuta da mi priča svoje priče života na osami. Šutim, slušam…
Nakon potrošene baterije kamera se gasi, a ja upijam još zanimljivije i neobičnije priče koje su se događale baš u vrijeme moga rođenja. Kalkuliram s godinama, uspoređujem s razvojem tehnologije, zamišljam Milana u svim tim situacijama i upijam. Jebena kamera je mrtva, a trebao bih sve ovo što mi priča zabilježiti jer ovaj potres je otkrio toliko ljudi, protagonista. Sve nas je zdrmao, spojio i zbližio, a sad je na nama što i kako dalje?
Sunce je na zalasku, počinje “golden hour” koji fotografi obožavaju, a moja kamera je crkla. Stoga za kraj dana uzimam mobitel i bilježim trenutak kada Milan miluje svoga bika. Bik s osmijehom se namješta i upija svako “čohanje”.
Jadan bik hramlje na jednu nogu. Kaže mi Milan da je vjerojatno ušao nekome na zemlju, imanje ili pašnjak, pa su ga udarili snažno po nozi. Ovdje su ljudi okrutni prema životinjama, no Milan je izuzetak. Kaže mi da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude.
I dok odlazim prema autu, a Milan prema štali da do kraja dana završi posao koji sam ga prekinuo, bik me pogleda i kao da mi želi reći: Dođi opet, još je ovdje mnoštvo zaboravljenih neispričanih priča!
