piše: Bosiljka Schedlich
Nakon godinu dana rada u Prelu kod Lucije Julijana van Dorp pozvala je inicijatore Prela na večeru. Došli smo Lucija, Srđ, Hartmut i ja. Postavljeni stol bio je umjetnički kolaž egzotičnih boja, oblika i mirisa, obasjan blagim svjetlom brojnih voštanica. Hvali i užitku, šalama i pričama nije bilo kraja.
Svijeće su bile skoro dogorjele, kad smo se premjestili u udobne fotelje i tu iz krhkih porculanskih šalica ispijali kavu uz slatko od dunja.
– Da, da, dobro je, po bakinom je receptu. Ali ne može se ništa usporediti s kolačima, koje mi žene donose u savjetovalište. Njihove tufahije, savijače, hurmašice, pite…
Julijana je na tren kratko zatvorila oči i duboko uzdahnula. Tiho, kao da odaje neku neugodnu tajnu, nastavila je:
-Meni je tamo sve teže. Tu je zamukla. Iznenađeno smo je gledali.
-Što se desilo, upitao je Srđ.
– Ništa, ništa posebno, odgovorila je i odmahnula rukom. Nisam večeras htjela govoriti o tome. Evo, samo ukratko. U savjetovalište dolazi toliko žena da ih u moja četiri sata ne mogu ni saslušati, a kamoli savjetovati. Zato često ostanem po cijeli dan. Sreća da i Gisela primi pokoju ženu, koja nešto malo zna njemački.
Ja sam dodala da i na mojim grupnim razgovorima subotom situacija nije ništa bolja:
– I krug od stolica uza zid u najvećoj prostoriji postao je premali, pa neke žene sjede na podu, po jastucima i na dekama. Moram dobro paziti da se ne pomrse tanki konci njihovih priča i da odmotane emocije donesu olakšanje, objašnjavala sam pa nadodala: Treba nam bar još jedan centar za žene.
– Što prije to bolje! teatralno je zavapila Julijana sklopivši dlanove na prsima i vratila razgovor na umjetnost i zabavne teme.
– Koncepciju i zahtjev za novo savjetovalište trebam što prije, rekao mi je Srđ dok smo se rastajali na ulici.
Priče žena sam zapisivala pa mi nije bilo teško opisati situaciju, prikazati potrebe i napisati zahtjev za financiranje. Arbeiterwohlfahrtov Odjel za strance proslijedio je taj zahtjev nadležnoj senatskoj upravi.
Mjeseci su prolazili, Srđ je preuzeo drugu funkciju, pa na zahtjev više nisam ni mislila kad me jednog dana nazvao Hans Lanzke, novi voditelj Odjela za strance, i rekao mi:
– Iz Senata je stigao pozitivan odgovor zbog nekog savjetovališta za žene. Zovu nas na dogovor. Srđ je preporučio da i ti ideš sa mnom.
Vozeći se kroz grad, Lanzke me je obavijestio da nam odobravaju jedno radno mjesto, a ne dva, koliko smo tražili.
– Ali bolje išta nego ništa, prihvatit ćemo to, rekao je.
– Jedna osoba ne može savladati taj posao, o tome u Senatu moramo pregovarati, predlagala sam.
Nisam ga uspjela uvjeriti. Lanzke je bio šef, a ja za svoj posao za ženama nisam dobivala čak ni honorar.
Voditeljica nadležnog senatskog ureda, Post, čijeg se imena nikako ne mogu sjetiti, pohvalila je naš koncept:
– Iz njega sam shvatila da i Jugoslaveni trebaju podršku pri integraciji u ovo društvo. Nisam to znala, tako su neupadljivi, a samo ih u Berlinu ima oko trideset tisuća.
Onda je nadodala, da se nažalost te godine, a bilo je to 1985., namjerava otvoriti i savjetovalište za Turkinje, pa da nam može odobriti samo jedno radno mjesto. Pun razumijevanja Lanzke je klimao glavom i zahvaljivao.
Pri odlasku sam, kao u šali, Post rekla i ovo:
– Dajte Vi ove godine Turkinjama oba radna mjesta. Njih u Berlinu ima 45 tisuća i sigurno im treba i ovo, petnaesto savjetovalište. Jugoslavenki ima 15 tisuća i za njih je do sada odobreno pola radnog mjesta u savjetovalištu u Weddingu. Mi ćemo rado čekati do sijedeće godine, pa ako nam tada možete dati dva radna mjesta…
Dok smo se vraćali u ured, Lanzke nije ni riječ prozborio, a niti me udostojio pogleda. Kad smo ušli u ured, zazvonio je telefon:
– Ja, ja. Danke, Frau Post, danke, govorio je i klimao glavom. Spustio je slušalicu i gledajući kroz prozor, tiho i namršteno rekao:
– Pobijedila si, dobili smo oba mjesta.
Iznenadio se kad sam ponudila podršku u osnivanju novog savjetovališta, ali odbila zaposlenje. Nisam mu rekla da želim biti s djecom kad dođu iz škole i da mi vezivanje za tako obiman posao ne odgovara. Kako da mu kažem da je moj muž odselio k drugoj ženi?
O svojoj novoj situaciji dugo nisam mogla razgovarati ni s prijateljicama. Nadala sam se da će se sreća vratiti, ako joj ostavim odškrinuta vrata. Dane su mi ispunjavali rad i djeca, a u noćnom mraku čekale su me misli o teškom životu roditelja, o smrti moje sestre, o očaju oca kad sam krenula za Berlin. I o sramoti, ako mu se kći razvede.
Moram držati ovu obitelj na okupu, baka i djed pomažu, važni su za djecu. Moram izdržati dok su mi roditelji živi, mislila sam sve dok se nisam razboljela. Liječniku sam opisala svoju situaciju, a on mi je savjetovao da se razvedem: …jer se od takve situacije može i umrijeti.
Te riječi su me potresle. Ali i oslobodile. Moram ozdraviti, moram živjeti za djecu. I napisala sam pismo roditeljima.
– Drago moje dite, čujen da imaš problema. Znaj da je sve dobro šta ti uradiš, stajalo je u pismu moje majke.
Otac mi je prestao pisati pisma i nikada to više nije spomenuo. Za njega je žena uvijek kriva za razvod. Smatrao je da je njena uloga da sve trpi kako bi sačuvala brak.
Jedne subote sam ženama ispričala što mi se dogodilo. To ih je potaklo da sa psihologinjom, koja je angažirana zahvaljujući dodatnoj senatskoj subvenciji, počnu, u grupi ili pojedinačno, govoriti o iskustvima o kojima su do tada šutjele.
Mira Renka i Jasenka Willbrandt uskoro su pronašle prikladne prostorije u Neuköllnu, u Weserstraße 182, i od 11. lipnja 1985. u timu su vodile Savjetovalište i sastajalište za jugoslavenske građanke (Beratungsstelle und Treffpunkt für jugoslawische Frauen). Bilo je slično onome u Weddingu, radi još i dan danas, još uvijek pomaže ženama, bile one gastarbajterice ili ratne izbjeglice, pravno ih zastupa, savjetuje i organizira raznorazne tečajeve, predavanja o odgoju djece, zdravlju, pravima stranaca i sl., ali se zove Psihosocijalno savjetovalište za žene (Psychosoziale Beratung für Frauen).
Kad se jednom, te davne 1985., naša mala grupa sastala u našem lokalu, u Luisiadi, razgovarali smo i o novoj prilici, o tome da se napravi film o životu jugoslavenskih gastarbajtera kojim bi se pokušalo razbiti, ovdje u Zapadnoj Njemačkoj, njemačke predrasude o dobro asimilarinim strancima, a kod kuće, u domovini, o bogatim Jugošvabama. Naime, Berlin se pripremao za veliku proslavu svoje 750. obljetnice, pa su se mogla zatražiti sredstva za kulturne projekte.
Za savjet i pomoć obratili smo se Sabini Gieschler, koja je imala iskustva s kulturnim projektima i raznoraznim dokumentarnim izložbama. Sabina je poznavala mnoge naše žene i njihovu situaciju, pa ju nije trebalo dugo nagovarati. Podršku smo dobile i od žena u dva Arbeiterwohlfahrtova savjetovališta, od Julijane van Dorp, Darinke Köhler, Jasenke Willbrandt i Mire Renka, kao i od Ljiljane Vojnović iz Jugoslavenske redakcije berlinskog radija Sender Freies Berlin.
Sabina i ja smo napisale koncept i predale zahtjev. Konkurencija je bila velika i slavna, a mi i naša tema nismo bile ni poznate ni interesantne. Velika kazališna predstava „Oslobođenje Skopja“ Ljubiše Ristića i Nade Kokotović, „Filozofski razgovori“ sa Zoranom Đinđićem, Feridom Muhićem i Srđom Samardžićem i izložba skulptura Ivana Meštrovića u “Neue Nationalgalerie” bili su po želji službenih kulturnih predstavnika kako u Berlinu tako i u Jugoslaviji.
Lako smo uvjerile Srđa i Hartmuta u smisao i svrsishodnost našeg ženskog projekta i oni su se zauzeli da nam se od zatraženih 170.000 maraka za dokumentarni film odobri bar jedna četvrtina za izložbu. Zatraženo, odobreno.
Sreća je bila da smo kao ured imali jednu malu sobicu u prizemnom stanu u Malplaquetstraße u Weddingu, u kojem je bila smještena podružnica udruge Berliner Geschichtswerkstatt e. V./BGW (Berlinska povijesna radionica). Misao vodilja te povijesne radionice bila je da tumačenje povijesti ne bi trebalo prepustiti samo vladarima i znanosti, jer da svaki čovjek ima što reći i tako pridonijeti povijesnoj slici. Radionica je organizirana po uzoru na inicijativu koja je 1970-ih nastala u skandinavskim zemljama i u Velikoj Britaniji i zvala se Kopaj gdje stojiš. Koristeći usmenu predaju i istražujući osobne životopise nastojali su između ostaloga prikazati kako je npr. industrijalizacija utjecala na radničku i žensku kulturu pa i na svagdašnjicu.
Prvi nam je korak bio okupiti poznate i iskusne zemljakinje. Vjerna pratiteljica i dragocjena savjetnica postala nam je nedavno preminula hrvatska književnica Irena Vrkljan, koja je svojim znanjem i iskustvom obogaćivala i usmjeravala naša razmišljanja i naš rad.
Prvi, meni nezaboravni sastanak s Irenom bio je u njenom stanu. Irena i njen suprug Benno Mayer Wehlack živjeli su u potkrovlju zgrade u Mommsenovoj ulici 56 u Charlottenburgu. Nakon trosatnog razgovora bilo je jasno da moramo odabrati najviše pet biografija, koje treba prikazati po istom principu. Odlučili smo se prikaziti pet žena kako putuju iz ovoga danas u ono jučer, tamo odakle su došle. U ovome danas one su živjele kao i sve druge radnice, bile one strankinje ili Nijemice, a ono jučer bila je njihova obitelj iz koje su potjecale, sredina u kojoj su rasle, povijest kraja iz kojeg su došle.
Sakupljale smo i sortirale priče, fotografije, odjeću i druge predmete o njihovim životima u domovini, a Anna S. Brägger, Švicarkinja, rodom iz Atene, fotografirala ih je u njihovim berlinskim stanovima i na radnome mjestu.
Za izložbu smo htjeli prikupiti i članke koje su jugoslavenske novine objavljivale o odlasku radnika na privremeni rad i boravak u inozemstvo. Pisala sam Vjesniku, Politici, Slobodnoj Dalmacija, NIN-u, ali nitko nije odgovorio.
Kad sam jednom bila u Zagrebu, posjetila sam biologinju Melitu Švob u Institutu za migracije i narodnosti. Melita je tada razvila ideju da se u Berlinu provede istraživanje o životu jugoslavenskih žena. Institut je konstruirao upitnik sa 78 pitanja na koja je uz moju podršku odgovorilo 175 žena.
Žene su dolazile k meni u ured, ili sam ja njih posjećivala u njihovim stanovima. Kad smo bile gotove s ispunjavanjem, mnoge žene nisu prestajale pričati. Pričale su satima, a ja ih nisam mogla prekinuti. Nakon toga su mi njihovi odgovori na upitnicima djelovali kao kostur, koji je ostao bez krvi i mesa, bez žila i fascija, pluća i crijeva, bez maternice i emocija. Ali zato smo dobili vrijedno znanstveno istraživanje, prvo takve vrste u Jugoslaviji.
5. srpnja 1987. otvorena je izložba PUT – Jugoslavenske žene u Berlinu. Velika dvorana na drugom katu Kuće umjetnosti Bethanien u Kreuzbergu bila je dupkom puna žena, od kojih najveći dio nikada do tada nije bio na nekoj izložbi. Izložbu je posjetilo i četrdesetak članova svjetski poznatog Studijskog hora Muzikološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti u pratnji Ljerke Alajbeg, tadašnje konzulice u jugoslavenskom diplomatskom i konzularnom predstavništvu, zvanom Vojna misija. A kad je zbor zapjevao, nije bilo kraja oduševljenju žena.
Dok sam se zahvaljivala pjevačima, jedan mi je stariji gospodin rekao: Došli smo da pevamo u crkvama i da u Državnoj biblioteci vidimo srpske muzičke rukopise, koje je Vuk Karadžić prodavao po Evropi. A danas smo ovde zatekli svoj narod, koji je otišo trbuhom za kruhom.
Njemački i naši novinari oblijetali su pet prikazanih žena. Boso, što si ti ovo napravila? Svi me oće kao da sam neka zvezda, kroz smijeh je govorila uzbuđena Leposava.
Veliki interes izložba je doživjela i u pet drugih njemačkih gradova kao i u Zagrebu, Splitu i Šibeniku. U sjećanju mi je posebno ostala izložba u Muzeju revolucije u Splitu, godinu dana kasnije, u listopadu 1988.
Dok sam u lijepoj i prostranoj dvorani nekadašnje stare bolnice tri dana postavljala izložbu, moj otac je zbog bolova u kukovima ćućao naslonjen leđima na najbliži stup. Ustao bi da pridrži ploče, na koje su bile nalijepljene fotografije i tekstovi na njemačkom i hrvatskom jeziku. A šta će ti ovo? Ko od toga ima koristi? Bolje bi bilo da si ostala kod dice, nego da se staraš s tuđin poslin, bili su njegovi komentari, koje je dijelio kao dobre savjete.
Prije podne, na dan otvaranja izložbe, došao je tim Televizije Zagreb da u izravnom prijenosu najavi izložbu, čiji je pokrovitelj bila Konferencija za društvenu aktivnost žena Hrvatske.
Upalila su se svjetla, a ja sam, vođena pitanjima novinarke Nade Šurjak, govorila kako je izložba nastala u sklopu proslave 750. obljetnice grada Berlina i da ona prikazuje životni put pet gastarbajterica iz različitih krajeva Jugoslavije – od Zagreba i Trilja, preko Kaknja do novosadskog prigradskog naselja Futog i Suvaje kod Kruševca. I da se sve one trude da budu dobre radnice kako se u domovini nitko zbog njih ne bi morao stidjeti. Rekla sam da im je teško, ali da one to nikome ne pokazuju, niti to nekoga interesira.
Govorila sam o Neni iz Zagreba, koja se udala mlada i brzo se razvela, a svoju kćerku donijela je roditeljima i odmah otputovala. Kći je već odrasla, a mama u Berlinu još sanja o pravom mužu, princu iz snova.
Jaka iz Trilja radi stalno, na dva radna mjesta: da se bar isplati što nije kod kuće s mužom i šestero djece.
Leposava je bila do neba ponosna što ona, iz malog Futoga, radi u slavnom Siemensu. Na posao je dolazila prva, a s posla odlazila zadnja. Kad se razboljela, rekla je šefu da zbog jezika ide u bolnicu u Novi Sad. Tri meseca sam ležala u bolnici, tri puta su mi slali otkaz na berlinsku adresu. Njen očaj je bio ogroman kad je nisu htjeli vratiti na posao, niti su joj htjeli dati otpremninu, jer na otkaze nije reagirala na vrijeme.
Milicu su udali s 13 godina. Nakon godinu dana rodila je sina, kojeg su joj oduzeli i dali nekoj tetki u Berlin. S 18 godina imala je već četvero djece i iza sebe četiri braka. Radim kao čistačica u jednoj školi i sanjam da mi sva deca završe velike škole. I da ih nitko na silu ne ženi i ne udaje.
Ani je muž otišao u Berlin, u prvo vrijeme je slao novce i pisao pisma, a nakon toga samo pisma. Kad ni pisma više nisu stizala, Ana je s petero djece sjela u autobusu i stigla mužu u Berlin. Snagu u životu dala mi je vjera, koju sam dobila u crkvi u Kraljevoj Sutjesci, gdje su me krstili, pričestili i krizmali i gdje sam se vjenčala.
Crkva je njoj i mnogim našim ljudima u Berlinu jedino mjesto, gdje se osjećaju dobro i svečano, i kao ljudi. Za misu se urede i obuku najbolju odjeću, tamo su mirni i zadovoljni, objasnila sam.
Posljednje pitanje novinarke bilo je što bih preporučila našim ljudima ovdje, u domovini. Da ostanu ovdje, da se ujedine u interesne grupe i da se bore da se poboljša situacija u ovoj lijepoj zemlji, rekla sam.
Svjetla su se ugasila, a snimatelj, krupan čovjek, podbočio se ispred mene i dreknuo: Šta govoriš, šta ti znaš kako je nama ovdje? Da mogu, ja bi odavde rađe otiša jučer nego sutra! Dok je on govorio, moj otac je ustao i stao pored mene kao vojnik, pa uzdignute glave pogled oštro uperio u snimatelja.
Ajde barba, ajde. Smiri se, nije ništa, rekao je snimatelj umirujućim glasom i udaljio se sa svojim uređajima.
Direktorica muzeja je otvorila izložbu i pozvala goste na piće. Tu mi je prišla moja majka i tiho me upitala: Koji su ti ljudi najvažniji, da ih počastim uštipcima? Imam samo jedan krto, pa ne može za sve doteć. Obilazila je one, koje sam joj pokazala, lagano ih povlačila za rukav i sa korpe otkrivala jedan kraj bijelog platna. Uzmi, uzmi još, dok su topli, nukala je. Ja san Bosina mate, od one tamo, šta je sada govorila, šaputala je.
K meni su pognute glave prišle dvije časne sestre u dugim crnim odorama.
– Hvala za ono što ste rekli o crkvi, da pomaže i koristi ljudima. Ovdje o nama nitko tako lijepo ne govori.