piše: Slavica Jurčić
Slavonski Brod/ U ovo čudno doba raznih promjena i previranja, naša djeca znaju za sva važna a i nevažna događanja u politici i svijetu.
Moram se vratiti u svoju mladost kada, bar ja, nismo bili opterećeni tim svakodnevnim naklapanjima.
Moja mladost je obilježena lijepim obiteljskim druženjima. Kirvaj kod uja Tunje, Rokovo, osmi mjesec, za nas djecu je bio događaj godine.
Tunjo i Kata a i moja prabaka su bili dobri domaćini. Rano ujutro se pristavila kokošja supa u maloj ljetnoj kuhinji. Naravno, uvijek je tu bilo tetica koje su stigle vrednoj ujni pomoći oko ručka.
Ponosne Šokoce obučene u najbolje nedjeljno ruvo vrtile su se po kući i pripremale bogati ručak. Moj uja Tunjo se maknio jer sa ženama je bolje ne započinjati razgovora dok su u velikom poslu.
Tunjo je otišao svojoj mezimici koju je on a i mi djeca, volio kao svoje dijete. Kobila Beba je bila ujakov ponos, prekrasne duge žute grive, dlaka joj je bila crvena ili alat. Vozila je Beba svoga Tunju svuda, nije ona puno tražila, a on je njoj sve to vraćao svojom pažnjom.
Naravno, danas djeca i ne znaju kako konji izgledaju … Ili znaju? Pa da, skoro sve curice danas imaju malog ponija!
Mi smo imali Bebu. Ona je bila naša atrakcija. Mirno i strpljivo bi čekala da ju Tunjo upregne i da se provozamo po prašnjavim lenijama.
Moga uje Tunje više nema. Nema ni Bebe. Ali ostaju nam uspomene …miris pečenih palačinki sa sirom i orasima koje je ujna s ljubavlju pekla za sve nas …
Ne moramo djeci kupiti konja ili ići kod nekoga na kirvaj, ali trebamo s njima stvarati lijepe uspomene koje će oni svojoj djeci ostaviti na dar.
Meni su moji ostavili veliko bogatstvo
Šokadijo, u srcu te nosim!
I mene vraća u djetinjstvo ova lijepa kratka priča. Sjetio sam se kako sam odrastao u Trnavi čuvajući krave, berući koščan za njih. Igrali smo “piris pale” , gacali po dubokoj vreloj prašini po lenijama, vozili se na stogu djeteline koja mi i danas miriši iako je bilo jako , jako davno. Ujaci i dida su pravili otkose žita, žene srpovima skupljale a mi djeca skakutali bosi po strnjaku i skupljali svaki zaostali klas.
Da, mogao bi i ja jednom ispričati priču kako se ne bi zaboravilo. Nema zemlje, nema domovine kao naše Slavonije!
Predivna priča,vraća u djetinstvo!Hvala g Slavica!