piše: Alida Bremer
Obješeni plišani medvjedići na ogradi pred bolnicom u kojoj je umrlo pretučeno dijete podsjetili su me na priču drage prijateljice i cijenjene njemačke autorice rusko-armenskog podrijetla Katerine Poladjan.
Njezin otac, slikar iz armenske obitelji (njegov je otac kao dijete čudom preživio genocid i bio spašen u jednom grčkom sirotištu), koji je odrastao u Rusiji, za jednu je svoju sliku-kolaž upotrijebio njezine plišane životinje:
Potrgao ih je i razapeo, zakucao čavlima na platno u sjećanje na male nastradale Armence. Ova slika danas se nalazi u jednom od ruskih muzeja, umjetnik je ostvario djelo koje ima i umjetničku i emocionalnu i političku snagu.
Za razliku od njegovog djela, ovi plišani medvjedići pred bolnicom svjedoče o empatiji građana Zagreba, ali nemaju političku snagu. Na neki način oni čak simobliziraju nemoć.
Zato bi jedna protestna akcija pred odgovorajućim institucijama imala vjerojatno više smisla, jer svi se slažu – i laici i stručnjaci – da su institucije zakazale, te da su zakoni nespretno sročeni i ne štite slabije na adekvatan način.
Navodno za puno toga što se tiče općeg dobra, pa tako i za socijalnu skrb, nema dovoljno sredstava u proračunu. Mislim da je veličina voznog parka koji se održava iz tog famoznog proračuna – a pri tom mislim na gradske, županijske i sve ostale institucije u kojima se njeguju vozni parkovi – u sramotnom nesrazmjeru sa značajem tih institucija s jedne strane, te s druge strane s novcem koji se izdvaja za opće potrebe građana, od socijalnih, zdravstvenih i kulturnih do obrazovnih.
Nemam nažalost točne podatke i brojeve, imam samo u glavi sjećanje na gradonačelnika jednog malog mjesta s obale, sliku njega kako u Zagreb dolazi službenim Mercedesom, upoznala sam ga, imam dalje u sjećanju sliku vozača jedne ugrijane i uglancane limuzine, koji je pred zgradom Ministarstva kulture čekao pročelnicu nekakvog odjela.
Vi koji živite u Hrvatskoj ste sigurno imali puno više bliskih susreta s voznim parkom lokalnih moćnika, ovo su moja dva, mala ilustracija nepotrebnog razbacivanja novcem iz proračuna, a kojom se osigurava ne samo udobnost, nego i simbolička nadmoć nad svima onima koji ovoj kasti motoriziranih iz proračuna ne pripadaju.