BISERI KOJI SU U NEVOLJAMA NASTALI

Iz knjige “Stipine priče i pjesme”  tiskane 2007. godine, koju je priredio sin autora priča, naš suradnik Filip Ćorlukić a kojoj na početku stoji ovaj tekst: “Objavljivanje ove spomen-knjige omogućili su Hrvati Bos. Posavine / u znak sjećanja na Stjepana Stipu Ćorlukića, stradalnika i neznanog, a izrazito nadarenog  pripovjedača i pjesnika.”

Predgovor: Sinovi Filip i Anto Ćorlukić

Majka Kata je i tu večer davne 1954. godine grabljama s tavana skidala sjeno da nahrani našu kravicu. Odjednom je pred nju pala nekakva mala pohabana školska bilježnica, iz koje je ispalo nekoliko ispisanih papira. Ukočila se od straha. Kako i ne bi kad su pripadnici Ozne prije samo dana tu pronašli našeg oca, koji se pred njima skrivao preko devet godina. Odnijeli su sve knjige i papire koje su pronašli, a i mnoge predmete iz kuće. Budući da nije znala čitati, nije znala što piše u bilježnici. Onako u strahu htjela ju je baciti u vatru, ali se predomislila i odlučila je sakriti da bi mogla nama pokazati.

Kad smo pročitali, bili smo zaista iznenađeni sadržajem. Čak je i nama koji smo ga dobro poznavali bilo teško shvatiti od kuda je crpio toliku snagu, da u najtežim uvjetima, strahu i svim mogućim psihičkim opterećenjima piše ovako vedre priče i pjesme; tako pune života! Bez obzira na okolnosti, tu nema ni traga nekakvim aktualnim političkim tekstovima. Osim priča i pjesama, u bilježnici smo pronašli samo jedan dio lista papira s teško čitljivim religijskim tekstom o Gospi Fatimskoj.

Sve je to na neki način neodvojivo povezano s njegovim osebujnim životnim putem, koji ćemo stoga i prikazati u najkraćim crtama.

Rođen je 09. 03. 1902. u malom selu Vrhovi, na širem području Dervente. Obitelj je bila siromašna, otac mu je rano umro, tako da ga se ne sjeća. Imao je još brata Juru i sestru Kaju. Osnovnu je školu pohađao u sedam kilometra udaljenoj Derventi. Završio ju je pred sam I. svj. rat, a kako je bio najbolji učenik u razredu, učitelj mu je bio osigurao državnu potporu da nastavi školovanja.

Na žalost, ta mu se želja nije ostvarila. Samohrana je majka vješto vodila skromno gospo-darstvo, ali u onom patrijarhalnom društvu ona nije mogla sama odlučivati o budućnosti sina. Morala je tražiti suglast muževljeve braće, a oni se nisu složili. Neželjeno je postao zemljoradnikom, a kako je to obavljao, izvrsno ilustrira anegdota koju je naša majka kasnije često prepričavala.

Otac je otišao uzorati njivu i ona mu je pripremila i odnijela ručak. Zaprepastila se kad ga je ugledala. Volovi su mirno pasli, a on je u hladu sjedio na panju i nešto čitao.

Zemljoradnjom je mogao priskrbiti hranu za sedmeročlanu obitelj, ali nije bilo novca, a on je želio učiti i vanredno završiti nižu gimnaziju. Stoga se zaposlio, prvo na pretovaru vagona u Bos. Brodu, a kasnije kao noćni čuvar na derventskoj željezničkoj postaji. Tu je mogao učiti. Kad je mislio da je spreman, za samo jednu godinu uspio je privatno završiti prva četiri razreda gimnazije i položiti malu maturu. Tad je dobio mjesto činovničkog pripravnika.

Željeznica je imala izvrstan sustav školovanja, a on je to koristio i polagao ispite – stupanj po stupanj. O tomu nikada nije pričao, niti se hvalio, samo je ponekad prijateljima pričao jednu zanimljivu anegdotu sa završnog ispita za šefove želj. postaja i velikih skladišta.

Polagao je u Sarajevu. Ispit je bio težak, a nakon što je uspješno odgovorio na nekoliko pitanja, obratio mu se predsjednik ispitne komisije gospodin Čimić: «Gospodine Stipo. Ako budete znali odgovoriti još samo na ovo pitanje, položili ste ispit.»

Kad je čuo pitanje, otac je nekontrolirano uzviknuo: «Pa to znadem kao Oče naš», a zatim se posramio zbog neprimjernog ponašanja, ali i zabrinuo jer je predsjednik bio musliman. No ovaj mu je smješkajući se mirno odgovorio: «Pa izmolite tu molitvu, kratka je».

Još uvijek zbunjen, otac se malo uspravio, stavio lijevu ruku na prsa, a desnom se krstio, glasno i polako izgovarajući: «U ime Oca i Sina … Oče naš koji jesi na nebesima, …». Iz pravog molitvenog zanosa se prenuo tek kad je čuo riječi predsjednika: «Čestitam gospodine Stipo, položili ste s odličnim uspjehom».

Još smo davne 1936. napustili selo i preslili u Derventu, a uskoro smo zbog očeva premještaja preselili u Tuzlu. Što se tiče pisanja, znamo da je otac još u Derventi povremeno u Osječkom listu objavljivao kratke priče, a bio je i novinski zvjestitelj iz Dervente, a kasnije iz Tuzle. Uspostavom NDH postao je izvjestiteljem državnog glasila Hrvatski narod. Zadnji njegov članak u tim novinama, grubo je odredio sudbinu svih nas.

Bez obzira na ratne okolnosti, sam grad Tuzla bio je relativno miran. Bez obzira na stalne okolne borbe s četnicima i partizanima, do jeseni 1943, osuđeno je i strijelano samo sedam majevičkih četnika. Te su jeseni partzani zauzeli Tuzlu i u četrdeset dana orgijanja uz oko 300 zarobljenih ustaša i Nijemca pobili još preko 170 tuzlanskih civila, od kojih se većina uopće nije bavila nikakvom politikom.

Otac se cijelo to vrijeme skrivao na selu, a nakon što je grad oslobođen vratio se i o događajima napisao opširan članak, koji mu je Hravatski narod objavio pod na slovom: «Krvavim tragovima partizana». Uskoro se pročulo ga je zbog tog članka Majevički partizanski odred osudio na smrt i pozvao aktiviste na izvršenje.

Sarajevska je Direkcija željeznica ozbiljno shvatila tu prijetnju i premjestila ga u Bosanski Brod. Mi tada nismo mogli seliti nego smo ostali u Tuzli sve do jeseni 1944. kada su je partizani ponovno zaposjeli, a mi smo pojedinačno i grupno pobjegli i smjestili se u Derventi. 11. travnja 1944. smo se pridržili masovnim kolonama i krenuli prema Zagrebu.

Rat je bio gotov i kada smo krajem svibnja morali napustiti Zagreb, morali smo odlučiti kamo ćemo. Budući da vraćanje u Tuzlu nije dolazilo u obzir, odlučili smo se «privremeno» (kako smo tada mislili) vratiti na staro djedovsko imanje u Vrhovima. Tamo se otac mogao skrivati, ali do kada? Na to nije bilo odgovora.

Na žalost, skrvanje je trajalo devet dugih,  stravičnih godina. U tom su kraju godinama djelovale križarske oružane skupine, pa su milicija i Ozna stalno pretraživali teren i pravili zasjede. To ovdje ne ćemo opisivati, ali ćemo radi ilustracije spomenuti samo jedan slučaj. Otac je danju bio u štalici, a noću se kretao po šljiviku. Jednog je predvečerja bio izvan štalice i vidio patrolu koja je išla prema njemu. Nije imao kamo, pa se brzo sklonio pod snopive ražene slame koji su bili prislonjeni na štalu. Oni su došli do štale i sjeli naslonivši se na snopove iza kojih je otac ležao. Tu su sjedili oko dva sata. To je teško i zamisliti!

No, u teki to nije bilo zapisano. Nema tu ni depresivnih priča, ni izraza psihoze koji bi upućivli suicid. Nema tu ni traga nekakvom PTSP-u, koji danas hara među braniteljima. Hara jer su izgubili svaku nadu, a čovjek bez nade nije ništa. Otac je bio duboko religiozan, a bio je velikan unutarnje slobode, sposoban i u najtežim okolnostima vjerovati u budućnost. Samo tako je moguće da su mu priče i pjesme tako pune životne radosti.

Devet godina je dug vremenski period, a sve što je nađeno u ovoj spašenoj tekici datirano je u zadnje dvije godine skrivanja. Nikada ne ćemo doznati je li toga bilo više. Odnijeli su sve što su pronašli i ništa nije vraćeno, a ovaj čudesno spašeni mali književni biser ne smije biti prepušten zaboravu. Odlučili smo se za objavljivanje u obliku knjige. Međutim, ovo je za nas prije svega uspomena, a zbog emotivne vezanosti nismo u stanju objektivno procijenit književni domet. Iz pjesme Visibaba se vidi da ni on osobno nije uvijek bio zadovoljan, pa je dopisao: Ne valja!

Stoga smo zamolili književnika gospodina Božidara Prosenjaka, da kaže svoje mišljenje, a ono potvrđuje da je to pravi književni biser, biser izrastao u tami okruženoj zlom. Budući da to što je napisao gospodin Prosenjak više od standardne recenzije, u cijelosti ćemo ga uvrstiti na početku knjige.

Književna ocjena: Božidar Prosenjak

Stjepan Stipo Ćorlukuć, pisao je podjednako uspješno prozu i stihove. U ovoj su knjizi objavljene dvije njegove pripovijetke. Prva ima naslov Ćundro, a  druga: U sjeni Teferič brda. Pripovijetke su različite tematike. U prvoj je ispričana zanimljiva ljubavna priča, a u drugoj je težište stavljeno u sociološki okvir i prikaz je odnosa neukih priprostih seljaka i umišljene provincijalne gospode, dobro potkožene na režiskim jaslama. Sve u svemu, bila bi to tanka proza s poznatim motivima, da se pisac nije pokazao sposobnim dočarati najprofinjenije niti ljudskih karaktera, razmotati nakane, interese i porive pojedinih sredina i društvenih slojeva, i oslikati bogatim bojama vanjske i unutrašnje čimbenike koji te osobe, te odnose i te prilike okružuju. Drugim riječima, dodao im je onaj stvaralački oblak, aureolu, odnosno ozračje, koje ih čini iznova živima. U tom je postupku pokazao da vlada umijećem kazivanja i pisanja, te da posjeduje stvaralački dar koji je rijedak, ali i tako krhak da teško preživi i u mnogo sretnijim uvjetima od onih u kojima je pisac preživljavao i stvarao.

Ponajprije uočava se bogat izričaj i pronicljivo zapažanje do najsitnijih i najskrivenijih pojedinosti. Opisi krajolika, a posebno prirode, uskrsavaju pred očima čitatelja u svoj svojoj izvornosti, raznovrsnosti i ljepoti, a likovi dobivaju uvjerljivost i osobnost, koje svakome od njih daju posebnu notu. Tako je književna partitura, koju imamo pred sobom, urešena raskošjem i bogatstvom na notnom stanu, čije se akustične, vizualne, pa i mirisne dionice izmjenjuju slijedeći prirodan životni ritam. Piščev jezik pojačavaju još zvučnost i pečat lokalnoga govora kojim pisac, uz ostala sredstva, čitatelju uspješno prenosi mentalitet i ćud ljudi svojega vremena. Iz svega navedenoga, pa i iz onoga što autor ovih redaka nije spomenuo, proizlazi da je pisac zabilježio, ali i obilježio svoje vrijeme.

U svojim stihovima, što je također velika rijetkost, Stjepan Stipo Ćorlukić, nimalo ne zaostaje za prozom. Štoviše, kao da dokazuje da je ovako raspjevanu prozu i mogao napisati samo pjesnik. Ritam njegovih stihova, svježinu i bogatstvo slika, rime i melodioznost, osjećaj za skladno i lijepo, ali i za izbor onoga pravoga i sretnoga izričaja koji autora izdvaja iz mora prosječnosti, sve to nalazimo na jednome mjestu. Da bi rečeno bilo i posvjedočeno dovoljno je pogledati njegovu pjesmu Svibanjsko jutro na selu

Vrlo je zanimljivo da se Stjepan Stipo Ćorlukić, vjerojatno spontano, ali ne bez unutrašnjeg razloga, okušao i kao vrstan pisac pjesama za djecu. I opet, čak i na tome polju, on ne zaostaje u stvaralačkoj iskrenosti, snazi i dometu, te unosi i u te pjesme svu dubinu svoga bića, svu širinu svoje duše, svoje znanje i životno iskustvo i svu darovitost svoga književnoga umijeća. Zato se i po poštenju autorskog pristupa, ali po konač-nome uradku, pjesme za djecu mogu jednako nositi s njegovim stihovima za odrasle. Razlikuje ih tek izbor teme i izraza, koji su prilagođeni dječijem uzrastu. I to je lahko dokazati na primjeru njegovih pjesama: Rundinov san i Macin san!

No, Stjepan Stipo Ćorlukić se ni ovdje ne zaustavlja, već nam otkriva da može i hoće više i bolje. Njegovo promišljanje o ljudskom karakteru i ponašanju, jednako se osjeća domaće u stihu i u prozi. To je posebno vidljivo u pjesmi Dvoboj.

Promotrimo li moralno-etičku pozadinu ove proze, primjetit ćemo nepostojanje «zle krvi», mržnje, osvete, pa čak i osude drukčijega pogleda i mišljenja. Ako pak pisac izlaže osudi pojedine stavove ili ponašanje, onda ta osuda proizlazi više iz konteksta i iz situacije, nego li iz autorovih stavova ili sugestija. Sve su karte na stolu i ne postoji ništa što se želi doturiti čitatelju ispod stola, odnosno između redova. A ipak njegova je proza doživljena i snažna, a čitatelju je ostavljeno pravo na vlastiti prosudbu. Kao što je poznato, to zaista uspijeva tek vrlo darovitim piscima i dobronamjernim ljudima.

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments