Iz knjige “Stipine priče i pjesme” tiskane 2007. godine, koju je priredio sin autora priča, danas 93-godišnji Filip Ćorlukić, naš suradnik u rubrici “Prorok prošlosti”.
napisao: Stjepan Ćorlukić
Grad sa tri tisuće raznolikih obitelji i isto toliko najraznovrstnijih pripovijedaka, koje se nikada neće napisati i nigdje objaviti – raskošno je odsijevao pod zlatnim plaštem jesenjeg predpodnevnog sunca.
U jednoj mirnijoj ulici pušila se je Hasan-agina kuća, iz čijih se prizemnih odaja, poput pastirske frule, čula umilna djevojačka pjesma. To je agina ljepotica Esma, sjedeći kraj otvorenog džamli pendžera, premda iza tvrde rešetkaste zavjese, vezući sitni vezak, kroz slađahnu davoriju, iznosila najnježnije osjećaje, svoje mladenačke duše…
Komu je ta nježna sevdah -pjesma bila namijenjena, to je samo Esma znala, dok joj je zabrinuta mati, koja ju je sjedeći i pušeći pod krošnjastim dudom slušala, mogla samo nagađati.
I baš u času, kad je Esma do vrhunca uztreptale duše, izvodila onu:
Ni Bajrami više nisu, kao što su nekad bili.
Nema više stare česme, ni oraha kraj čardaka…
Zveknu halka na kapiji i ču se tihi glas starog age. To trže aginicu iz teških misli, koja brzo pokri lice, te pomalo hukćući priđe kapidžiku i odgovori agi, u čudu se čudeći:
– Uh, aga, jadna ja, … a moj ručak, ni za sahat ne će biti zgotovljen!
– Ne mari! – nehajno odgovori aga, odmahnuvši lahko rukom, te još tiše i ozbiljno, kao da je u samoj džamiji, nastavi:
– Po meni valah nek ne bude gotov ni do ećindije pa i dalje…
– Zar je podne, dragi aga?! – upade mu, onako umilno, u riječ aginica.
– Nije, nije podne, nego sam onako nešto neharan pa sam stoga malo prije dućan zatvorio – odgovori on, ušav u dvorište.
– Aaah … da ti aga nisi štogod slab, ne dao Allah!? – zabrinuto će ona.
– Baš da sam bolestan, nisam, već sam onako, nekako, k’o satrven.
– Kiša će, sigurno! … tešto, neka si doš’o… nego, bi li ti dobru kahvu popio, kad već ne mariš za ručak? – upita aginica i kao da je znala šta će on odgovoriti i ne čekajući, poče s njegove ruke uzimati ogrtač i iz druge suncobran.
– Hoću kahvu popit, hoću … i to ovdje pod dudom.
– Pa ja gdje bi, već tu na haví, složi se ona, pa glasno zovnu: Esmo, šćeri! Prostri der ocu pod dudom! – a onda se još jednom obrati agi s obećanjem, da će kahva odmah biti i nestade je u kući.
U isti čas istrča Esma iz kuće, noseći ćilim i dva jastuka. Sva se je zadihala od žurbe; da babo ne bi na nju čekao. «Nešto je danas mrk» – mislila je ona – «pa bi moglo svašta biti…»
Aga skide kundure, kraj prostrtog ćilima i sjede na nj ala-turke, a da pri tome ne progovori kćerci ni bijele, ni crne. Odmah se vidjelo, da je baš zbog nje postao neharan.
Ostavši sam pred kućom, pogled mu, kao nekako sam od sebe, pođe visokim zidom, koji je poput tvrđave opasivao prostranu avliju sa lijepom, premda starinskom jednokatnicom u sredini, okruženom mnogim gospodarskim zgradama, kao da je provjeravaio: je li zid i sad toliko visok, da se preko njega ne može lahko prijeći, te je li još uvijek cijeli i bez pukotina, da nasigurno spriječava prodiranje ma čijeg pogleda u ovaj sveti obiteljski krug. …
Kad vidje, da je zaista sve tako, onda posebnim pogledom omjeri kapidžik, koji se, kao i obično, nalazio uz veliku, uvijek zabravljenu kapiju, s desne strane samoga duda. Uvjerio se, da je i tu sve kako teba, oči mu, opet, same od sebe, skrenuše na kut zidne ograde – tamo, desetak metara iza kapidžika – gdje je pred svojom drvenom kućicom, potrbuške ležao, u cijeloj čaršiji poznati, ljuti pas Ćundro.
Koliko je Ćundro ljut i opasan, toliko je i za oko strašan. Velik je kao krupna ovca, a i dlaka mu je gusta, duga i kovrdžasta, poput ovčijeg runa. Boja mu je tamno-smeđa, kao prepržena kava. Oči kao dvije žeravice.
Aga se je s njim ponosio, jer nije toga bilo, koji bi smio poviriti kroz kapidžik, ako je Ćundro u blizini. Sad je prednje noge ispružio i glavu na njih položio, te tako hladujući očekivao svoj podnevni obrok. Mirno je ležao, izuzev one rjeđe trenutke, kada bi mahnito škljocnuo svojim strašnim zubima, hvatajući u zraku kakvu nevidljivu muhu. Ovo bi, opet, svaki puta izazvalo zveket lanca i još više debele sjajne žice, nategnute između kućice i kapidžika, da bi čuvar mogao nadzirati ovaj jedini ulaz u avliju. Međutim, tim proširenim carstvom, vladao je samo noću, dok je danju bio skučen, na tek mali prostor ispred svoje kućice.
Gledajući nabusitog Ćundru, agine oči nekeko živnuše, a prosijedom bradom obraslo mu lice, razvuče se u blažen osmijeh.
«Hm, tako!» – reče aginica, spustiv pred agu oveći, sjajni bakreni ibrik, na žutome, kao dukat sjajnome mjedenom pladnju, a iz ibrika se širio ugodni miris kave, zbog čega je aga, duboko udišući, širio ionako široke nozdrve svoga aginskoga nosa.
Dok je aginica nalijevala i sladila dva fildžana na pladnju, dotle je aga savio sebi smotku, od finoga i skupoga duhana i stavio je u dugi, srebrom urešeni čibuk, s omašnom ćilibarskom kruškom na vrhu. Po tom je i duhan i papiriće tisnuo pred aginicu, da i ona sebi savije. Tad je potihano uzeo s ćilima žigicu i pripalio sebi, povlačeći i cmokajući prve dimove s tolikim užitkom, da je čak i Ćundro u svome kutu, počeo kao zavidno glavom vrtjeti i repom mahati. Pripalio je sebi, pripalio je tom istom žigicom i aginici. Poslije prvih dimova srknuše po dva, tri puta, svako iz svoga fildžana, spustiše ih na pladanj i onda se jedno, ne baš dugo vrijeme čulo samo povlačenje i ispuštanje dimova. Nema razgovora, kod prvih dimova…
– Dobra ti je kahva! – reče napokon Hasanaga, uzimajući ponovo svoj fildžan, da opet jednom, ili dva put srkne, pa da ga iznovice spusti preda se, predajući se poslije toga, opet jedno kraće vrijeme samo pušenju.
– Plaho je dobra – rado potvrdi aginica, pridižući svoj fildžan ustima, da i ona samo jednom, ili dva put srkne, pa da ga opet spusti na pladanj i nastavi, kao i aga, s odbijanjem gustih dimova. Poslije kraće stanke aginica nastavi:
– Ova će kahva – ako Allah da – biti pravi iladž za tvoju neharu…
– Nema meni iladža, dok mi se ono pašče ne odbije od kuće! – tiho odgovori aga, odmjeravajući svaku riječ
– Ah! … Po toj brizi moreš mirno spavati … onaj bezobraznik se je već odbio. … Od toga tvog rusvaja aga, nije se Nitković više približavao našem kapidžiku, već ... – poče aginica umirivati agu, ali je on prekide mahanjem lijeve ruke, dok je desnom držao čibuk, iz kojega je, baš u taj čas živo povlačio, pa odpuhivao silni dim – pa progovori:
– Jest se doduše odbio od kuće, to je tačno, ali se nije odbio od česme; nije ni od cijeloga ovog našeg sokaka, nego se provlači ko pravo pseto i svud traži priliku, da se sretne s ovim našim dijetom. To ja dobro znam!
– Nek on sokakom hoda koliko god hoće, samo nek’ mi ne proviruje amo!… Ti si svoje rek’o, a i ja svoje; pa to je svejedno, k’o da im je sam sultan muhabetio . Više ga nema. Ćirpo će se morati opametit, a naše dijete će se sigurno pokoriti našoj volji – odgovori aginica nadolijevajući oba fildžana; što opet ponuka agu, da pravi novu smotku (pogledajući, pri tome, sve češće na Ćundru, glavnu uzdanicu svoju) i da pripaljuje o onu već ispušenu. Poslije njega, isto učini i aginica. I sad tek nadoveza aga:
– Ne može mi biti svejedno, da li hoda, ili ne hoda, jer i svijet ima oči, pa će se početi pitati: «Što li onaj kahvedžija, toliko obilazi oko Hasanagine kuće?!» … I, zamisli sad! – ovdje aga povisi malo svoj glas i stavi kažiprst desne ruke na oznojeno čelo – Hasanaga, komu cijela čaršija metaniše , i odrpani kahvedžija, s kraja čaršije, kao da se time stavljaju u istu suru. Ovako ti dođe, jer nije teško pogoditi, radi čega on ovamo navija… A da se Hasanaga srodi s jednim ciganinom, to nikada, nikada, ne može biti; dok je neba i svijeta! Tu je u pitanju čast, a prije dajem i život, nego čast! Razlika je među nama, k’o između neba i zemlje! Nepremostiva! I samo tak’a pomisao, pa makar to bilo i kod jednog jeditog čeljadeta , u ovoj našoj čaršiji udara na moju čast i moj ugled, tu najosjetljiviju žicu moga ponosa, u koju se je eto taj Nitković usudio darnuti….».
– Uh, uh, uh! … Ne dao nam Allah sramote! … Sve je tako aga, k’o da si iz Kur’ana čit’o! … Nisam jadna o tome, pravo ni razmišljala… uh, uh, uh! … Sadaka nas očuvala! Ne dao nam Allah sramote!
Poslije ovoga strašnog saznaja i hukćanja, aginica je zašutjela i predala se svojim mislima, a zašutio je i aga, pa je tišinu, koja je nastala, remetilo samo povremeno srkanje kave i agino cmokotanje ćilibarske kruške, i aginičino pijukanje goruće smotke.
Po dovršenoj kavi, aginica je sa suđem otišla u kuću, dok je aga i dalje ostao na istome mjestu.
Kada Hasanaga ne bi bio toliko uznemiren, on bi se sada, poslije kahve i onako usamljen, izvrnuo koliko je dug i širok, pa bi stavio glavu na mekane jastuke, dugo se zabavljao i sehirio . Gledao bi vragoljaste ptičice, kako se igraju, veselo skakućući po već nažutjelim granama; divio bi se azurnoj vedrini rujanskoga neba, čije bi djeliće pronalazio kroz, inače, gustu krošnju staroga duda, dok, tako odmarajući se, ne bi zadrijamao i utonuo u sladki san.
Al’, ovoga dana, od svega toga ne bi ništa, premda je i taj puta dugo ostao pod dudom. Čak nije ni legao, nego je onako sjedeći pušio, pripaljujući sve jednu o drugu, žestio se, odmahivao rukama i potiho sam sa sobom razgovarao, dok oko ećindije nije osjetio i glad i zamorenost zajedno. U želji da pobjegne od tih strašnih misli, a bome i da potraži štogod za prigrist, otišao je u kuhinju, gdje je štošta izabrao i bez ikakva teka utažio glad, a onda otišao u gornje odaje, te u hladovitoj i prozračnoj sobi za dnevni boravak, legao na dušek, u namjeri da što više prospava.
No, iako je, pa makar i bez volje jeo, s uspavljivanjem, kao i sa samim spavanjem, išlo je mnogo teže, jer mu san nije htio na oči. Dugo se je ljuljuškao, i brojao – Bog zna koliko puta – od jedan do pedeset, da bi tako izbjegao uznemirujuće misli, dok konačno ipak nije zaspao. Ali, ako je prije sna uspijevao odgoniti teške misli, u snu je bome, morao biti podložan najfantas tičnijim snima….
Tako mu se je prisnilo, da je Esma i bez njegove privole otišla za nikoga drugoga, nego za za Sejdu kahvedžiju. Vidio je svatove, u kojima je, kao i on sudjelovao; vidio zatim bitku, u kojoj on Hasanaga ubija Sejdu iz svoje dvocijevke. Sve uzbudljivija slika od uzbudljivije! Pa stoga nije ni čudo, što je za vrijeme toga sna, izgledao kao van sebe. Kmečao je, mrmljao osorne riječi, branio se od nečega, prijetio, dok nakon jednog sata, više mučenja, nego spavanja i odmaranja, nije uspio, da se probudi.
Izgledao je kao da je u vrućici. Drhtao je, mučio se i odjednom je s prepunom mjerom srdžbe i cinizma, glasno zapitao nenazočnog Sejdu: “Pa baš tako, Sejdaga!? Baš tako ti meni ni u snu ne daš mira!? Baš tako se ti zaigrao s mojim aginskim ugledom!? Ah! Prohtjelo ti se aginske šćeri – je li? Htio bi koljenovićku? Ah! Je li lolo? Namislio si valjda, ostavit svoje kahvenjake i sudopere, pa zasjesti u Hasanaginom dućanu? Ah!? E, ne ćeš Goljo i po sto puta ne ćeš! To dobro upamti! Ne ćeš, brade mi i aginske časti! Ne ćeš sada, pa taman si i aginskog soja, a ne kahvedžija, jer si mi toliko izišao iz hatora! U ciganluk Firaune, jer tamo je tvoje društvo i tvoja bula.”
– Di je firaun i pasković jedan, … da mu ja pokažem! – planu u tome trenutku aginica, naglo otvarajući vrata agine sobe, koja je čuvši galamu, kao bez duše, dotrčala odozdo ispod duda. I ona je sva treptila. Mislila je da je Sejdo, nekako krišom, gore upao. No, ne malo se iznenadi, kad prikrivenog lica (da je Sejdo ne bi vidio) upade u sobu i kad razgledavši po njoj, ne vidje nikoga, osim age.
– Aaah! … Šta je to!? … Ti si aga sam!?
– Ništa me ne pitaj, nego mi pohiti s kahvom! – odgovori usplahireni aga, otirući rubcem svoje oznojeno lice.
Kratko vrijeme iza toga, sjedili su aga i aginica na skupocjenome perzijskom ćilimu, kraj otvorenog prozora i pili kavu, dok ih je večernji suton, pomiješan s isprepletenim kolutima duhanskog dima, sve više obavijao, kao da ih je pripremao za noćni počinak. Razgovora, uz ovu akšam-kahvu, gotovo nije ni bilo, jer je aga bio neobično zle volje, pa je aginica, znajući njegovu ćud, bila suzdržljiva u zapitkivanju. Jest je, doduše, crv ženske znatiželje još jednom naveo da se onako izokola navrati na pitanje: S kim se svađao? Na što joj je on samo kratko odrezao da je ružno sanjao.
– Uh, uuuh, sadaka nas očuvala! – odvratila je ona, zagledavajući se sve češće ispitivačkim pogledom (onako ispod oka) na agine mutne oči.
Pri kraju posljednjeg findžana spomenu ona večeru, na šta joj on samo odmahnu rukom, a po tom tužno procijedi:
– Prošlo je vrijeme, kada sam ja večeravao! … Ništa ne ću, nego ću samo lonac kiselog mlijeka popiti, pa kad pođeš spavat, ponesi! I onda još nešto. … Svojom rukom zakuki kapidžik i pusti psa s lanca!
– Uh, jadna! … Zar posve pušćat?! … Ne dao Allah! … pa nikad ga nismo pušćali! … Mog’o bi nesreću napravit! – sa zaprepaštenjem odvrati ona, gledajući pravo u agine oči.
– Samo ti njega pusti, kad ti ja velim! A, ako me ‘ko potreba, zvat će s kapije, ako je pošten, a ako nije, pa se htjedne kriomice prebacit u avliju … neka mu bude što je tražio!
– Uh, uh, uh, … neka nas Allah očuva! – zavapi ona odlazeći iz sobe i krećući sumničavo glavom.
Iza toga je aga još dugo sjedio kraj otvorenog prozora, s kojega je i rešetku skinuo. Pušeći i sehabeći promatrao je (iz mračne sobe) prolaznike, koji su, prilično rasvjetljenom ulicom šetali, ili se nekamo žurili. Sve je redom razgledao, a posebno mladiće, od kojih mu se svaki pričinjao, kao da je glavom Sejdo. Htio se je uvjeriti, da li će i ove večeri, taj mrski Nitković naići tim njegovim sokakom. «Ako ne naiđe» – mislio je po nečemu on – «to bi mogao biti dobar znak».
Napokon oćuti, kako Ćundro lajući krupno i promuklo, poče oko kuće obtrkivati, što je značilo da je bio pušten, a odmah za tim, odpoče i aginičino tupkanje uz stepenice. Dušom mu se razli ugodan osjećaj, zbog povećane sigurnosti, ali hanumi ništa o tome ne reče, kad s mlijekom stupi u sobu, nego samo preuze lonac, iz kojega se dobro napi, a potom ga stavi na prozor i nastavi s pušenjem. Aginici je bilo jasno, da je aga još «preljut» i da stoga ne želi da mu se bilo s čime dosađuje, pa je i ona sebi privukla jednu stolicu i sjela na nju, tamo kraj drugoga prozora, s kojega je kavalir-aga također bio rešetku skinuo. Vjerojatno za to, da ona tamo sjedne, bez njegove posebne zapovijedi.
Strastveno pušenje i bezkrajna pjesma cvrčaka, koja, ili uspavljuje, ili navodi na sentimentalno razmišljanje, nadoknađivali su im uobičajeni večernji razgovor. … No, kako našim neraspoloženim sehir-džijama nije bilo ni do pjesme, ni do spavanja, tražili su, svako za sebe, neke druge zabave. Kako već znamo, aga ju je pronašao u motrenju i «rešetanju» uličnih prolaznika, čime je bio toliko zauzet, da je posve zaboravio na susjedni prozor, uz koji je sjedila aginica, već do kraja zabrinuta, zbog tolike agine potištenosti. Mislila je, mislila i nikako nije nalazila izlaza iz toga ćorsokaka. Tada poče sažaljevati agu. «Jadna ja!» – zavapi ona, uz bolni uzdah u svojim prenapregnutim mislima – «Ništa kriv, ni dužan tom bezdušniku, pa koliko ipak zbog njega trpi! Eto cijeli dan nit’ šta jede ni pije!». U tom trenutku uze aga lonac i iskapi mlijeko do dna, kao da je znao o čemo ona toga časa misli.
«A kakvo mu je tek spavanje!» – nastavi ona u mislima – «Ono današnje bi, k’o da je jadnik u ognju … ne dao nam Allah zla! Pa i ova njegova šutnja? … Mog’o bi čo’jek, ne dao nam Bog, i umom šenuti u ovolikoj muci!?» …
Kod ove misli, pogled joj sam od sebe poletje aginom prozoru, s kojeg je on, baš u tom trenutku, opazio jednoga mladića, sličnoga Sejdi, zbog čega se je toliko uznemirio, da se je kao zgranut, počeo dizati i naginjati kroz prozor…
«Uh, uh, uh!» – tiho je zahukćala ona i užasnuto zavrtjela glavom, misleći da je aga već počeo luditi. No, kako onaj mladić nije bio Sejdo, nego neki drugi obješenjak, aga je ponovo sjeo na svoju stolicu i zauzeo opet isti položaj, na što se ona umirila, te često pogledajući na susjedni prozor, nastavila svoje razmišljanje:
«A samo da taj ‘Droljo’ odustane od svoje lude namjere (o Allahu prosvijetli mu um!) da se ženi… Uh, smrt ga oženila, daj Bože!» – ne može aginica ni u mislima «prebacit preko jezika», da bi se Sejdo oženio njihovom kćerkom, nego sama sebe prekide ondje, gdje je trebalo pomisliti – ‘našom šćeri’ – i umjesto toga ubaci kletvu, a onda nastavi:
– Eto, da se on toga okani, u našu bi se kuću, tim časom povratio mir i naš dosadašnji rahatluk , i sve bi bilo kao i prije. Aga bi cijelu noć mirno prospavao, a kako ne bi im’o poteškoće s tim šejtanom i san bi mu bio lijep i veseo. U jutro bi ustao odmoren i lahak, poput ‘tičice, te bi sa zadovoljstvom, uz kahvu i duhan pod dudom proseirio, a po tom bi vedra čela, k’o i do jako krenuo niz čaršiju u dućan, merhabeći se lijevo i desno s dobrim ahbabima . Jest, sve bi tako bilo, samo kad bi nas onaj prostak ostavio na miru, kao što i mi njega ne diramo.
Meki i razvučeni mujezinov glas, koji se u tom trenutku razliježe s obližnje džamije, trže aginicu iz njezinih ovozemaljkskih razmišljanja, kao i već klonulog agu, iz jalovog lova (jer mu Sejdo ne naiđe na nišan), te oboje, gotovo u jedan glas rekoše: «jacija» i bez daljnjega se razgovora povukoše svako u svoj kut, na molitvu.
No, iako se Sejdo te večeri nije pojavljivao u Hasanaginoj ulici, to ipak ne znači, da nije ništa ni poduzimao za postignuće svoga cilja. Baš naprotiv! Upravo u te večernje sate, dok su aga i aginica, tako pomno svoje sablje oštrili protiv Esmina «ašika nekoljenovića», u njegovoj kućici, tamo na kraju grada, zasjedalo je, kao neko malo ratno vijeće, čiji je organizator i predsjednik bio sam kućedomaćin. Tu se iza zatvorenih vrata vijećalo o jednoj jedinoj točci: «Osvajanje aginih bedema i izbavljanje iz njih lijepe Esme», – čije je srce već odavno Sejdo bio osvojio.
Međutim, vratimo se još za trenutak agi i aginici, koji su poslije klanjanja, sa stanovitim olakšanjem u duši, pošli na počinak. Vrijeme je bilo dobro poodmaklo, a ulica opustjela. Nedavno izašli krnjasti mjesec, osvjetljavao je, kroz dva otvorena prozora, aginu spavaonu, koja se nalazila u dvorišnoj strani kuće. Živo tupkanje Ćundrino ispod ta dva pendžera (a agi još i neprolaženje Sejdino ulicom), ulijevali je podosta nade u miran i spokojan noćni odmor. Obuzeti tim ugodnim čuvstvom, a uz to i preko svake mjere izmoreni (napose aga), kao rijetko kada, zaželješe da što prije usniju. A da bi to postigli i da bi se uz to još i zaštitili od ružnoga sanjanja, izbjegavali su i najmanju pomisao na napastnika Sejdu i na sve što je u svezi s njim.
Oko poldrug sata kasnije, kad se je iz agine sobe moglo čuti samo ujednačenio i duboko disanje, otvorio se je batal-kapidžik na jednoj daščanoj avliji na kraju grada, kroz koji je izišao Sejdo, s još dvojicom pobratima: Kikom Bukvom i Osmanom Frtutmom .
Kiko je bio nebično visokog stasa, a uz to još jak i veoma spretan momak, zbog čega su ga prozvali Bedevijim. Da je i Osmo bio izvanrednih tjelesnih spo-sobnosti, premda nešto niži od Bedevije, dokazuje i to, što se i on nalazi među prvima u osvajanju Hasanaginih bedema.
Kad su ove delije, prešli malu Sejdinu uličicu i zašli u susjedni sokak, krenula je za njima druga skupina «šetača», koju su sačinjavali: Ismet, stariji brat Sejdin sa suprugom Melčom i Redžo, najmlađi im brat, sa sestrom Fatom. Ženske su, naravno, bile pokrivene. Obje skupine pomicale su se laganim, pravim šetnim korakom, neupadno probirući pokrajne mrtve sokake.
U početku dvanaestog sata stigli su na ugao, odakle se odvaja kratka Hasanagina ulica, a tu mu je, u blizini i kuća. Nigdje žive duše. Prava je zgoda. Sjena stare lipe zaštićavala ih je od pogleda slučajnih nahodnika.
Blizina cilja, kojeg je, međutim, još trebalo i osvojiti, pokretala je još življi rad srdaca, koja su od uzuđenja ponešto i podrhtavala, a osobito, sevdahom prepunjeno srce ženika Sejde, … jer je ovaj njegov smioni poduhvat, bio posljednji adut, s kojim je mogao izaći, u ovoj odsudnoj igri s razigranim Hasanagom. Te noći, a možda i toga sata, trebala je pasti konačna odluka. Stoga su svi bili u krizi i strahu. Svi su vruće željeli, da se odavde povrate kao veseli svatovi, a ne kao raspršeni i osramoćeni kradljivci…
Tihim šapatom zazivali su Allahovu pomoć, kad je Sejdo razvio svoj omot i stao pripremati «iladž», za glavnu prepreku – Ćundru. Taj iladž su već nekoliko puta isproobavali nad Sejdinim Zelom i uvijek sa uspjehom, ali opet, … «đavo ne spava» – mislili su oni. Ukratko: opet su se bojali neuspjeha.
U omašnu zdjelu, napunjenu krupnim zalogajima svježega pakarskog kruha, dobro natopljenom mirisnim mesnim umakom, Sejdo je izlio veću koičinu jakoga ruma. Nakon toga je razgledao i jednu i drugu ulicu, pa kad se uvjerio da je «hava čista», odšuljao se je sjenom drvoreda, do njemu dobro poznate kapije i preko zida prebacio jedan komadić iz zdjele…
Hap, hap, hap – čulo se s druge strane zida, kada je Ćundro zgrabio i halapljivo požderao, tu neuobičajenu meku, koja je trebala više omogućiti, nego namamiti, da se ulovi netko drugi, a ne on, koji je meku zagrizao. To večeranje s tekom, Sejdo je radosno slušao, jer se je sve do toga časa pobojavao, da možda razmaženi aginski pas, ne će htjeti takoga kruha jesti. A onda bi trebalo pisati: «propalo!».
Potom su komadići nastavili letjeti preko zida, pa je za kratko vrijeme zdjela bila prazna, a trbušina Ćundrina toliko prepuna, da je sve pucala od sitosti.
Vrativ se među društvo, Sejdo je, šapućući im o onome što je postigao, otvorio još jedan satljik s rumom i ponudio družini, da bi se «malo zagrijali», prije nego što pođu u prosce … na što je šaljivi Bedevija zamijetio, da ne bi valjalo, kad bi trijezni svatovi prošli kraj pijanog aginog stražara.
U gluho ponoćno doba, «kad pijevac ne pjeva», šuljali su se sjenom drvoreda: Sejdo, Ismet, Bedevija i Frtutma na odigravanje posljednjeg čina ove ćundrijade.
Tiho, sasvim tiho, prihvatio je Sejdo za ručku od kapidžika i, na najveću svoju radost, nađe da je kuka s unutarnje strane skinuta. «Šućur Allahu!» – šapnu on sebi u njedra, dok u duši osjeti silno olakšanje, što ne samo zbog kuke, koja ga je «plaho» zabrinjavala, nego i još više zbog toga, da ne bi aga, ili aginica, što god zamijetili kad Esma u kasno doba noći bude skidala tu kuku. Time bi se otkrio čitav poduhvat, koji je za ovu noć, s toliko poteškoća pripremljen, a poslije toga – Bog zna što bi bilo. «Ali eto, hvala Bogu; sad su i te brige minule» – mislio je tada on.
Odmah za tim, osjeti on još jednu veliku radost, jer je provirio kroz odškrinuti kapidžik i opazio Ćundru kako na oboru nepomično leži. «Divota! Dvije najveće zaprjeke su uklonjene! Stražar spava, a vrata na bedemima otvorena! Sada naprijed!» – pomislio je Sejdo ušavši u avliju i odlazeći (na prstima) do poznatog mu pendžera, tamo na pročelju kuće, gdje je uz ostalo i unaprijed dogovoreno, bio najsigurniji od agina oka. Išao je nečujno, pout mačke lovice. Istoga trenutka, kada je stao ispod pendžera, začuo je lahko šuštanje s druge strane džama , a odmah se za tim i prozor tiho otvorio. Sve je bilo tiho, samo su dva srca preplašeno kucala. Tada se čuo tihi Esmin šapat:
– Sejdo, jesi li ti? – pa i ne čekajući odgovora, kao da ga je po nečemu, u onoj sjeni prepoznala, nastavi:
– Odmah ću biti gotova … Pazi da bude tišina pred kućom! ….
– Ne boj se! – šapnu joj Sejdo, ali se i ne mače ispod pendžera, kao da je bio prikovan za nj.
Uto blagi vjetrić duhnu ispod duda i nanese odnekle miris dunje i bosioka. Lišće je na granama zatreparilo i lagano prošaptalo. Negdje u uspavanoj mahali začuo se lavež uznemirenog pseta, a odmah za tim provijala je ulicom pjesma nekog pijanice.
Uskoro opet zašušti kraj prozora, kroz koji se istovremeno spustiše dva omašna svežnja na Sejdine ruke, a odmah za tim ču se i tihi Esmin šapat:
– Sad pazi! … Polazim! … Idi kućnim vratima! – samo što tiše!
I on, naravno, pođe odmah. No, čim učini nekoliko koraka i zađe pod široku dudovu krošnju, naiđe na ne malo iznenađujući prizor: Vidio je, da su baš u tome trenutku, Bedevija i Frtutma silazili sa stabla! «Šta li je sad to, Bože dragi!? Pa još u ovako teškoj situaciji!?» – u čudu se zapita Sejdo, ali, kako su ga u tome času kućna vrata više zanimala i s većom silom privlačila, ne nađe vremena za zastajanje i zapitkivanje, nego ode kud je pošao. …
Esma je tiho izišla, zavežljaje su preuzeli djeverovi, pa su svi, bez i jedne riječi, tiho i na prstima, krenuli u nove Esmine dvore.
U osvit zore, kada su prvi rumeni traci provirili kroz uspavane pendžere, a pijevci iz cijele mahale složili, kao u neku zbornu kajdu, probudio se je i naš Hasanaga, te odmah požurio pod dud, na svoj omiljeli sehir. Ali jao! Čim otvori kućna vrata, pred očima mu se, u jedan hip, odkri sva tajna te jesenske burne noći. … Iz nažutjele dudove krošnje, tužno i promuklo, zalajao je mahmurni Ćundro, kao da je time htio svome zaprepaštenome gazdi, prije svega nazvati: «Dobro jutro!» i u isto vrijeme mu se potužiti na podlu ljudsku prijevaru…
Omašna agina kotarica, u kojoj su sve do juče, pod strehom nedalekog hambara, miroljubive koke jaja nosile, visjela je sada pri vrhu duda i ljuljuškajući se pod težinom osramoćenog Ćundre, pripovijedala agi o njegovu porazu…
Konačno i iznenađeni aga «dođe k sebi», pa kao pogađajući, što se je te noći dogodilo u njegovoj kući, bolno uzdahnuvši zavapi:
– Ne čudim se toliko onoj ludoj glavi, što je otišla za kahvedžiju, koliko se čudim tomu, kako je mogao taj šejtan ovakvoga ljutoga psa podići na drvo!
Vrhovi, srpnja 1953.