Slavica Sarkotić
Kad padne mrak djevojčica raskrili boje iz zjenica
Po čitavoj prostoriji i otjera sjene u kutove
Ne boji se noći
Voli koprenu mraka koja ju zagrli
U noći sve stvari poprimaju obrise čuda
I svi nedostatci gube svoj značaj
Kad padne mrak djevojčica staje pred zrcalo
I dugo, dugo češlja zlaćane pramenove
Tako nježno da Mjesec na trenutak zastane
Pa joj dobaci najljepši srebrni trak za ukras
Kad padne mrak djevojčica zamišlja roditeljske zagrljaje
Dok noć kapa po tepihu koji je odavno izgubio boju
I otapa se poput meda u šalici s čajem
Onda samu sebe obgrli rukama tankim kao dvije grančice lijeske
Pa usne na jastuku s nacrtanim medvjedićima
I ne žuri previše ususret buđenju
Znajući da će i sutra baš kao i danas
Biti još jedan dan bez zagrljaja
27.2.2021. 17,15 subota