Jelena Stanojčić
Ponekad pomislim (i takva misao svrati)
Da sve su pjesme već izašle iz mene
A onda primijetim, neka me nova prati
Nadvije se, šulja – ko moje duše sjene.
Onda je pitam: „Reci mi, pjesmo, što hoćeš“?!
I jesi li ona prava, voljela bih znati?
Nemoj biti ko on – ni slatko ni kiselo voće,
Ako se daješ, moraš se znati dati.
A onda se desi, kad pristanem na njen zov,
Ona mi postane ljubav, najljepši izazov.