iz naše arhive/ objavljeno 18.11.2010.
SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
Ovako je to bilo: odlučila sam smršavjeti i o tome šutjela kao noć. Vidjela sam da sve moje oduke nemaju smisla ukoliko bilo kome, zapamtite, bilo kome ispričam što sam naumila. Jednostavno sve padne u vodu: pljas! Isti tren kad izgovorim rečenicu:
Smršavjet ću!
Ispravit ću trojku!
Ozbiljno ću porazgovarati s Ljubicom!
Prati ću zube obvezno svaku večer!
Neću više misliti na Miroslava!
Neću dopustiti da me otac naljuti!
Neću više ići u Limb!
Neću više imati neurednu sobu!
Sve ispadne drugačije. Ali baš sve!
Prošli put kad sam odlučila smršavjeti mama je započela s revijom slavonske i mađarske kuhinje u našem domu. Odjednom su kotleti, šnicle, plečke, kobasice, šunke počeli izranjati iz svih uglova kuće, a kolači padali sa stropova. Raspravljalo se o klopi, gurmanima i gledali su se televizijski programi kuhinjskog sadržaja.
Isto tako, kad sam odlučila ozbiljno porazgovarati s Ljubicom (a to sam rekla Mirici) o tome kako mi je dosta njezinog ogovaranja, a pretvara se da mi je najbolja prijateljica …Ljubica se iznebuha pretvorila u najsrdačniju i najmiliju osobu na svijetu. Posudila mi je tri šašave majice iz Skandala i dvije ogrlice s perima.
– Uživaj. I osvoji Miroslava.
Hm, a Miroslav je također moja bolna točka. Nekoć davno (prije tri mjeseca) bili smo cura i dečko. Hodali smo dva tjedna. Onda se on ohladio, a ja napisala pismo Lastanu nadajući se da će mi nešto pametno savjetovati. On je odgovorio da nađem drugog. Kao da je to jednostavno. I neprestano sam mislila na Miroslava, usprkos mojoj odluci da to ne činim.
Također, stari me naljutio isti dan kad sam kad sam se zavjetovala da mu to više neće uspjeti. Došao je doma pripit usprkos tome što je obećao da ne namjerava i dalje zagledati u čašicu i od sebe raditi majmuna. U kući je nastala svađa, mama je zvala sestru i plakala na telefonu, ja sam bila živčana. Drugi dan proveli smo u miru, tata je pokunjeno šetao dnevnim boravkom, nosio smeće i bojao ogradu na balkonu. Idilična atmosfera natjerala me da pospremim sobu, ali navečer je došla mamina sestra da izvidi situaciju, a s njom je došao i sinčić Pero star četiri godine, koji ju je ponovno uneredio.
Shvatila sam da su u stanu (ili možda u mojoj glavi) postavljene kamere i ja se nalazim u nekom čudnom showu u kojoj mi netko ili nešto stalno baca klipove pod noge. Što su moje odluke pozitivnije, to su i sabotaže opasnije.
Dakle, nedavno sam odlučila smršavjeti i popraviti se u školi i nadam se da ću uspjeti, Nikome nisam ni zucnula o tome i uspjela sam preskočiti tri večere, a da to bližnji nisu skužili. Također ispravila sam ocjenu iz biologije. Više ne idem u ispovjedaonicu (prostor u mojoj sobi sa stolicom ispred ogledala) i ne pričam na glas. Čak i ne zapisujem svoje odluke na papir.
Dosta je bilo zezanja! U Big Brotheru natjeraju te da dubiš bundeve, provlačiš se ispod plastičnih konopaca, trčiš na steperu i još trebaš biti simpatična i slatka da bi osvojila tuđa srca i nagradu. Izgleda da je tako i u životu, a to mi je, priznajem, pomalo dosadno.
Moja sestra Marta čudi se što nisam više tako brbljava, ali moji se kilogrami tope pa šutim i dalje. Prekjučer uopće nisam ni pomislila na Miroslava, a jučer sam bacila dnevnik u kojemu sam ga spominjala i otišla s Borisom u kino.
Tata je došao kasno navečer kući, čula sam kako nešto traži po kuhinji, zatim zove mamu. Opet je bio pripit. Pravila sam se da spavam, mama je prigrijavala juhu i tata se ubrzo smirio. Razmišljala sam o mami i o tome kako se zeznula u životu jer nije na vrijeme otkrila tatinu narav. Nije loš čovjek, ali ne drži riječ! Nijednu odluku ne provede u djelo, a rado se hvali kako će nešto učiniti. Vjerojatno i on ima nekakvog Big Brothera u glavi koji ga natjerava da pravi snjegoviće, stoji na glavi, presvlači se u razna odijela i pleše, sve zato da ne bi sjeo i razmislio što je zaista važno u životu. Volim ga, ali često se osjećam starija od njega. Mislim da to nije u redu.
Marta je, nakon što se situacija smirila, došla u moju sobu. I ona se pritajila bojeći se da će se mamin i očev razgovor u kuhinji pretvoriti u svađu. Bila sam sretna što imam sestru, sretna što smo zajedno. Legla je u moj krevet i onda smo se smijali vicevima koje je pričala, a ona priča viceve najbolje na svijetu. Pritom se smije kao luda, pa je i meni sve dvostruko smiješno.
Zaspala sam, a onda sanjala kako trčim po livadi zajedno s Martom i sve oko nas je lijepo i dobro. Lice mi je bilo ozareno i napokon sam bila posve zadovoljna svojim izgledom: gledala sam se sa strane, kao da sam u kinu. Livada se polako gubila i pretvarala u grad. Vidjela sam se kako šećem glavnim trgom, srećem Borisa, zajedno kupujemo privjesak za ključeve i olovke u «Školskoj knjizi», zatim sjedimo na klupi i ja imam one narančaste čarape s crvenim kružićima koje se ne usuđujem nositi u školu. Bez veze, to s čarapama, mislim…
Kad sam se probudila, spremila sam torbu. Marta je i dalje spavala, nije imala prvi sat. Tata je također spavao, a mama se spremala za posao. Zagrlila sam je, pa se iznenadila. Nisam ništa rekla, osjećala sam se uspješno – kao da sam izvršila neki posebni zadatak. Big Brother u mojoj glavi je šutio. Nije prebrojavao ono što sam, eventualno, loše učinila. Isključila sam sve kamere, mikrofone i bila zadovoljna sobom. Odlučila sam da budem zadovoljna, a naravno da nikoga nisam o tome izvijestila.
Za svaki slučaj! Prvo ću skočiti, pa reći hop. Prvo ću ostvariti plan, a onda svima priznati da sam ga imala.
Na putu u školu srela sam Miroslava.
– Bok! – pozdravio me.
– Bok! – odzdravila sam i shvatila da mi srce ne lupa, a krv mi nije jurnula u obraze.
Ah, divno, pomislila sam. I svratila u pekarnicu da kupim slanac.
Super je biti odlučna, pametna djevojka. I imati svoje tajne!
Uspjet ću, rekla sam u sebi. Na izlasku iz pekarnice srela sam Ljubicu.
– Lijepo izgledaš – rekla je, a ja sam kimnula glavom. Zagrlile smo se i počele pjevati vrtićke pjesmice kao nekad.
I smijale smo se, smijale, smijale kao što i treba kad imaš samo trinaest godina, zar ne?
Sanja Pilić