Kako se u životu nositi s nedaćama
piše: Ruža Silađev
Na fotografiji je Brigita r. Kuruc, Kraljeva (23.IX 1898 – 15.V 1987), udana Đanić, Solarova, sa četvorogodišnjom unukom Maricom Đanić (r.1947).
Brigitu u Sonti nitko nije poznavao po krštenom imenu već kao Birđu. Sonćani su sve Brigite „prekrstili“ u Birđe. Po njoj je cijela obitelj dobila novi nadimak Birđini, pa se i za unuku i njezinu sestru, oca i majku govorilo Birđini.
Birđa je još u djetinjem uzrastu od sedam godina ostala sama. Njena majka, otac i dva brata su otišli u Ameriku za boljim životom, a nju je američka ambasada odbila.
Birđa je imala urođenu anomaliju desnoga oka, odnosno, na njega je bila poluslijepa. Roditelji su je ostavili teška srca, ali su se tješili i obećali da će čim zarade novac za liječenje, poslati kako bi izliječila bolesno oko. Roditelji su se svojski trudili i novac zaradili i poslali, ali Birđa je odrastala i sve više sanjarila o tome da u Ameriku neće ići.
Odgajali su je ujak, tetke i stričevi. Redovito je dobijala iz Amerike novčanu pomoć, a osjećaji su prema svojima najbližima postajali bljeđi. „Daleko od očiju, daleko od srca“. Roditelji su žalili za njom. U Americi im se rodilo još dva sina i kćer. Birđinih sedmero najbližih je nastavljalo svoj životni put u dalekoj zemlji, kao i ona njen, ali u Sonti. I pored potpore za liječenje nije ju upotrijebila za čega je bila namijenjena. Plašila se da će joj vid možda još više oslabjeti.
Odrastala je u Sonti i upoznala svoga budućega supruga. U 22-goj godini je rodila prvo dijete Pavla koji je upisan u matičnu knjigu rođenih kao Pal Đanić (25.I 1920) od majke Brigite i Mikloša ( Nikole) Đanić. Nakon njega rodila je kćer Maricu, a 1923. sina Ivu (oca djevojčice sa fotografije). U gladnim dvadesetim godinama kada je Dunav često plavio, Birđi je dobro došla izdašna pomoć koja je stizala iz Amerike.
Vrijeme ne staje i ne pita. Djeca su rasla i bilo ih je teško izvesti na put. U to vrijeme mnogi su davali djecu u „službu“, tj. na rad u gazdinske salaše van Sonte. Tako je i najstariji sin Pava bio u „službi“ gdje ga je zatekao i Drugi svjetski rat. „Pomeo“ ga je rat i nikada se više nije vratio. Birđa je s obitelji dobila par pisama i razglednicu u toku rata i to je bilo sve. Nakon rata, Pava je bio tražen od svih mogućih službi širom svijeta ali nije pronađen ni živ, ni mrtav.
Suprug Nikola, Mika, kako su ga zvali, je umro 14.XII 1944. od tuberkuloze. Opet je Birđa ostala sama u svojoj 46-toj godini sa dvoje, sada već odrasle djece. Radila je na zemlji i jedno vrijeme pod svoj krov primila udovicu sa nejakom kćeri, sve dok se nisu snašle. Sina Ivu je oženila, kćer Maricu udala. Radovala se prvom unučetu, Marici sa fotografije. Pošto su živjeli zajedno u domaćinstvu, Marica je ostala majkina ljubimica. Sjeća se da je majka imala skriveni džep ispod šokačke suknje u kojoj su zazveckali novci kada god bi naišao sokakom sladoledžija.
Osobno se sjećam baba-Birđe iz moga djetinjstva, mladosti, pa i kasnije. Mi, djeca smo njezine priče na prelima u poodmakle noćne sate slušali otvorenih očiju, ušiju i usta. Jedna od njih je glasila ovako:
– Nemojte sad ka’ dojdete doma i unidete u sobu, još u mraku reč, Faljenisus. Ja sam tako jedampt došla sa prela, a bilo to oko dvanajs’ sati, rekla Faljenisus. A, no mene niki glas odgovori, Uvikisus! Ja sam se trgla o’ stra, sva se priznojila i u stravu nisam znala di su somporače da upalim lampoš. Počela sam dršćat, al taj isti glas( sa’sam već razabrala da je žencki) mi je milo reko:- Milice, ne boj se, ja sam žena tvojega brata iz Amerike. Došla sam još u osam sati i vidila da ti nisi doma. Zavukla sam ruku ispod krparice na pragu i našla ključ. Oprosti mi, nikoga ne poznajem od komšija, a ko zna ka’ćeš dojt, a napolju mrzalj.
Baba Birđa nas je uvijek iznenađivala novim dogodovštinama. Bila je pravi šeret. Nasmijana, sklona humoru i uveseljavanju drugih. Kao starica znala se blagdanima urediti u svečanu, šokačku nošnju sa kapicom na glavi. Tako lijepo urešena, prošetala bi sokacima Sonte, do njezinoga pajtaša iz djetinjstva, futuraša Klece. Žene i muškarci su ustajali sa stolica ispod penđera i dovikivali: – Eno, ide baba Birđa u kapice! Kapicu tada više nitko nije nosio.
Ona i njezin prijatelj Kleca su se znali takoreći još od rođenja. Bili su nerazdvojni u igrama. On je ostao bez oca otprilike kad i ona bez svojih roditelja. Oboje su lutali kako je ona govorila, „od ne mila, do ne draga“, tj. po tuđim kućama. Blagdanima i nedjeljama, kada se pekla gibanica, ona bi obavezno odvojila od svoga dijela i svome pajtašu doturila jedan dio.
Obožavala je svoju šokačku nošnju i oblačila je za Grožđe bal u kojemu je bila učesnik u svojim poznim godinama, vozeći se na konjskoj zaprezi u defileu kroz selo, kao i uvijek spremna za pjesmu i šalu, ne mareći za svoje godine.