PUDAR

MIRIS DJETINJSTVA

piše: Ruža Silađev
Teško se odlučujem na spremanje roditeljskog tavana.  Oduzme mi mnogo vremena, jer ponovno nailazim na  zaboravljene  predmete, knjige i fotografije. Tavan je za mene oduvijek magija. Svaki taj dio tavana ima iza sebe priču koja dira u najtananije osjećaje.

Po  tko zna koji put otvaram makar jednom godišnje požutjelu kartonsku kutiju, privezanu unakrst, uzicom koju je moja baka plela od vlakana konoplje. Svaki put skoro sa strahopoštovanjem  otpušem prašinu s nje i otvaram dotrajali poklopac. Zapahne me uvijek i ponovo miris bosiljka koji je tu stavljen da čuva fotografije od moljaca. Da, tako je radila baka, mama, a sada i ja.

Ne mogu se oduprijeti želji da prelistam fotografije. Jedna je okrenuta naopačke. Na poleđini 1959.godina. Okrenem je i vidim dragi poznati lik.
Fotografija je snimljena u kasno ljeto, u dijelu sonćanskoga atara, koji Sonćani zovu Kričković. Taj dio atara nekada je bio poznat po vinogradima. Tu su uspijevali crno i bijelo otelo, portugizer i kadarka. U vinogradima su najviše radili stariji muškarci i žene. Radilo se polagano i detaljno, a kada dođe vrijeme odmoru, obično u podne, svi su se okupljali pored kopanog bunara s đermom. Tu su se osvježavali hladnom vodom, napajali konje, šalili se i žalili. Tu su i zapjevali i zaigrali.

Na fotografiji je pudar, čuvar vinograda.  Dragi dida! Pamtim godinu njegovoga rođenja. Tisućuosamstodevedesetpeta. Sjedi na dvokolici od drveta ručne izrade, koja se zvala čeze ili kare. Ovaj drugi naziv “kare” bio je više zastupljen u sonćanskom govoru.

U kare je upregnut magarac po imenu Bogar i privezan pas, pulin Bojtar. Bogar i Bojtar su nas djecu posebno uveseljavali. Naš dida je bio ponosan na svoje prijevozno sredstvo koje mu je bilo neophodno za putovanje od sela do polja i obrnuto.

Narodna poslovica kaže da vinogradu treba sluga, a ne gospodar. Upravo je dida bio odani sluga svome vinogradu. Svako jutro je ustajao čim  se ukazala prva zraka sunca, prezao svoga magarca i vezao pulina, koji je, kada nije bilo nas djece u karama, zauzimao počasno mjesto uz svoga gospodara.

Djed je bio naočit, stasit čovjek, uredan, a kad bi sjeo u kare, još bi zagladio svoje reprezentativne brkove, podigao šešir prema nebu, prekrižio se i uz Božju pomoć krenuo na svoje radno mjesto. Usput bi malo potegao rakijice iz bočice, zvane polućak, da “urani”.

U vinogradu je uvijek bilo posla na pretek. Dida ga je  s ljubavlju okopavao, plijevio, kidao izbojke, duže loze vezao kanapom da ne padnu na zemlju i špricao plavim kamenom, galicom. Sav alat kojim je radio, ostavljao bi  u kolibi. Ona je bila napravljena od trske i šaša. Unutra je bio krevet od slame i sijena prekriven krparama, a natkriven komarnicima, radi zaštite od komaraca.

Koliba je služila  za prenoćište, naročito u vrijeme zrenja grožđa. Djed je tada danima i noćima ostajao u vinogradu čuvajući grožđe od osa, škvoraca i lopova. Uredno bi okopao vinograd, pa ga još ravnomjerno pograbljao da bi se vidjelo ako dođe pod čokot nezvani gost. Dok je hodajući nadgledao  vinograd, pušio je lulu stivu, u jednoj ruci je držao zvonce, debeli štap pod miškom, a u drugoj ruci krepetalo.To je drvena naprava koja je okretanjem oko svoje osi proizvodila vrlo uznemirujuće zvuke po škvorce i vrapce.

Ispred kolibe, a pod orahom pripremala se hrana. Djed je kuhao u kotliću na otvorenoj vatri, a na žaru smo pekli slaninu nataknutu na ražnjeve, crni luk, krumpir i papriku.

Mi djeca, didina unučad bili smo neizmjerno počašćeni kada nas je vodio u pudarinu. Nije nam bilo teško ustati rano. U njegove kare bi mogli stati nas troje od pet do deset  godina, a kako je naš did bio bogat unučadima ( bilo nas je trinaestero), smjenjivali smo se iz dana u dan. Jedno od nas bi stavio pored sebe, a ostalo dvoje ispred sebe. Putem smo malo čučali, malo sjedili, zabolio nas je i tur. Noge su trnile, ali smo orno pjevali cijelim putem. Nije nam bilo teško po cio dan pripomagati oko vinograda, slušati didu, a ni komarci nisu bili strašni. Igrali smo se u kolibi mame i tate, metlom od korova, metlinja, meli, čistili stazice oko vinograda,  ispred kolibe i u kolibi. Onda bismo uzeli malu probušenu kanticu s vodom i šarali po stazicama da nam bude u kolibi hladovina, a i da nam bude što ljepše.

Oko vinograda baka je sijala raznobojno cvijeće: neven, lijepu katu i lijepog andru.  Čupali smo korov iz cvijeća i rano izjutra zalijevali da ne uvene na dnevnoj žegi.
Ako je Bogar bio dobre volje, mogli smo ga jahati, a pulin je veselo trčao uz čopor musave dječurlije. I on je bio jedan od nas. Držali smo ga za ravnopravnoga druga. Trčkarali smo stotinjak metara do bunara gdje smo se polijevali vodom i uživali. S didom ići u vinograd, pa još u karama i s magarcom i kerom!! Ti dani su za nas bili blagdani.

Uvečer je naš dida  ložio vatru ispred kolibe. Oko nje su se skupili i drugi pudari i pudarice. Smjenjivale su se priče, šale, dosjetke, pjevali bećarci o vinogradu, pudarima i pudaricama. Trajalo je to do duboko u noć, te je ponetko zapao u blaženi san pored vatre.

Dida je iza vinograda  uzgajao bostan. Kada je bostan dozrijevao, dida je kvrckao po lubenicama i dinjama, kako bi ocijenio koja je dobra za jelo. Ubrao bi ih nekoliko, rasporio srpom po pola i svakome dao cijelu polovicu dinje ili lubenice. To nam se jako dopadalo, jer smo mogli rukama grabiti meso bostana bez vilice, kašike ili noža. Ne znam zašto, još i sada nakon povećeg broja godina koje su iza mene, nijedan grozd grožđa, lubenica i dinja nisu tako mirisni i slatki kao didini.

Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, u Sonti su se vinogradi počeli masovno uništavati. Danas ih njeguju samo veliki, rijetki zaljubljenici. S vinogradima su nestali pudari i pudarice, kolibe i druženja.

Nestale su priče, utihnula je kasna noćna pjesma koja je dopirala iz polja čak do sela stopljena s mjesečinom u ovaj naš vojvođanski krajolik.