piše: Štefica Vanjek
Neki dan je kod nas popodne bio unuk jer su roditelji bili na poslu, družimo se tako češće i baš nas to veseli. Baka kao svaka baka, bojim se da dijete ne bude gladno (vodim se svojom potrebom za jelom), pa ga često nutkam nečim za jelo.
Čini mi se da je premršav a tijelo gibljivo kao da od rođenja trenira gimnastiktu. Velika je šteta što u našem gradu nema treninga za gimnastičare, sigurno bi bio prvak svijeta.
Nutkajući unuka hranom, normalno, po skrivečki ubacim nešto i sebi u kljun. Moja CIA je stalno na oprezu, čim odem u kuhinju i smeće baciti za njim, već viče:
„Opet jedeš, znaš da ne smiješ, vidiš kakvo nam je zdravstvo, uskoro nećemo moći do lijekova. Tko će to sve plaćati sa ovim malim mirovinama, sve što dobijemo ići će na lijekove. Jesti nećemo ni morati, svaki puta kad idemo po lijekove veći je račun.“
Kad mi to spomene, tlak naraste na dvjesto! Kao, vodi brigu o mom zdravlju od kada su mi dijagnosticirali dijabetes, a ne vodi brigu o mom artritisu kad treba kositi i flaksati dvorište, šišati živicu i sve drugo (jadna ja, umrijet ću od te silne brige, ali neću od gladi, već sam oglušila namjerno na opomene).
Umirio se unuk uz mobitel, mislim dijete igra igricu, to su današnje igre i druženja djece, kad on će meni:
„Baka koliko si visoka?”
Razmišljam da li da kažem koliko sam bila nekad, ili danas kad se kralježnica poderala (od silne dobrote u životu ) pa ipak kažem današnju visinu.
„Koliko imaš kilograma?
Ajme, sad i njemu moram reći, sramota me te težine (sve su to moji zubi natukli) ipak kažem, pika dijete dalje, kad će za čas:
„Gledaj baka, nisam premršav!“
Pokaže mi neku tablicu na mobitelu, uh ja već znam što će meni pokazati, ali šutim.
“Vidi baka, ti si pretila, trebala bi imati toliko kilograma!“
O, Bože pomozi, dobila sam još jednog kontrolora više. I ta tehnologija (da Bog da bio debeo onaj tko je tu aplikaciju izmislio), koliko je dobra toliko i ne valja, jer sve možeš vidjeti, čuti i izračunati.
„Znam ja dijete da sam predebela ali kad ostariš, to se tako događa“, pravdam se. “Djed mi je zato u hodniku stavio onako veliko ogledalo da se svaki puta vidim i sto puta na dan kažem sama sebi, neću više jesti, ali što mogu, kad dođem u kuhinju, sve zaboravim.“
„Možeš sada baka meni ispeći dva jaja i nareži mi špeka, gladan sam“.
Čudom se čudim, i to sam doživjela da čujem da je gladan. Na brzinu spremam večeru, ja gledam špek, a on gleda mene.
„Ma nećeš u moja usta iz inata“, kažem u sebi i maknem se iz kuhinje da ne dođem u napast. (Znam iz iskustva da ću kasnije pokleknuti napasti, ako ne prije, ono kad moj kontrolor ode spavati).
Jučer je u gostima kod nas bila nećakinja iz Zagreba. Nakon ručka malo smo prebirale po albumima, vratila sam se u djetinjstvo i mladost, i prisjetila se dragih kojih više nema. Uhvatila me sjeta za tim vremenima. Gleda nećakinja i tek nakon nekog vremena ispali kao iz topa:
„Teta, pa ti si bila prava manekenka!“ (O, sunce Micika, zar i ti po težini!?),
“Pa nisam uvijek bila ovako debela, kada sam se udavala imala sam pedeset kilograma s krevetom. Taman bi sad dvije manekenke ispale od mene jedne.“
Kako je krenula urota na moju težinu sa svih strana, počevši od liječnika do mojih ukućana, vidim morat ću se prijaviti u emisiju “Život na vagi“, samo ne znam tko bi me vukao izdržati sve one naporne vježbe. A možda si kupim apotekarsku vagu pa ću pet, šest puta na dan vagati količinu hrane koju smijem pojesti, (ma mo´š mislit, kao što sam disciplinirana svaki dan voziti orbitrek umjesto hodanja).
Ove godine sam diplomatski izmanipulirala fizijatra za terapije, da se ne sramotim sa vježbama na strunjači kao lani kada mi je trabala dizalica da sa nje ustanem. Prepisao mi je vježbe za gornji dio kralježnice, ovaj puta fino sjedim na stolici i vježbam. Prištekana sam i na struje, bome me je prvi dan bogovski stresla, još danas mi kosa strši na sve strane kao Ajnštajnu.
Makar sjedim na stolici i vježbam, i tu se jačaju mišići pa se možda koji dekagram sala istopi, ali uzalud sve. Dok ne skinem barem deset kilograma znam da ću i dalje biti pod cjelodnevnim nadzorom brižnog muža.
O, da su barem mnogi moćnici i političari pod tako revnom prismotrom u svom radu, sigurno ne bi bilo toliko lopovluka. Ova država bi procvjetala, a narod u njoj bio bi sretan i zadovoljan.