SJETI SE LJETA

tekst i foto: Joso Špionjak

Naiđe ponekad vrijeme u kome uzastopce intenzivno sanjam. I ti snovi su toliko upečatljivi da su slike, ne samo nakon buđenja, nego i narednih dana dosta jasne i prisutne.

Jednom se radi o nabujaloj rijeci. Drugi put se pojavljuje veliko mnoštvo ljudi. Ponekad su u tim snovima i osobe koje su odavno napustile ovaj svijet. Zatim su tu zmije, traženje puta, letenje i mnogo drugih zbivanja.

Jesu li ti snovi neki predznaci ili samo odraz mojih unutarnjih borbi? Nepoznato mi je. U svakom slučaju, bilo je tako i prije odlaska na ovaj ljetni odmor.

Putovanje je započelo u ranim jutarnjim satima.

Džaba ti Europe bez granica kad je autocesta puna zamki u vidu planiranih radova u jeku sezone ljetnih odmora. Pristojbine za korištenje cesta rastu iz godine u godinu. A posljedice pomenutih radova su suženje traka za vožnju. Istovremeno je i brzina drastično smanjena.

Nastaju prvi zastoji. Nepregledna kolona auta biva osuđena na čekanje. Oči ljudi su prikovane za ekran mobilnih telefona. Činilo se da okolni svijet za njih uopće ne egzistira. Kod nekih je umor počeo uzimati svoj danak. Drijemaju zgrčeni na sjedištima u nepovoljnom položaju.

Iznad visokih brda sunce je najvljivalo lijepi ljetni dan. Jedan kobac je kružio u našoj blizini. Ima li i on svoju vlastitu maštu? To ne znam.

Ali za razliku od nas on nije imao prepreka. Bio je svoj na svome.

I onda iznenada sve živnu.

Kolona automobila je polagano krenula naprijed. Tok misli je ostao neprekinut, ali se usmjerio u novom pravcu.

Svako putovanje rađa nove misli. Svi učesnici su povezani tim istim iskustvom. Svatko to čuva na svoj način i pohranjuje negdje duboko u unutrašnjosti.

Nikada ne prođe odmor bez raznoraznih događanja. Tu su susreti s ljudima koje ponekad godinama vidio nisi, svadbe, sahrane, posjeta rodbini. I kada sve to posložiš, prevagne ipak ona bolja strana života.

Veliki doprinos tome daje i ono beskrajno plavetnilo mora koje izvodi svoje magične plesove sa zlatnim zrakama sunca. Bezbrižno cvrčanje cvrčaka u pozadini liči na ritual iz nekih davno prohujalih vremena.

Uz tu melodiju se uklapa igra i veseli smijeh male dječice u sigurnom plićaku. To je odraz čiste sreće koju nije moguće opisati. U takvim se trenucima ljudsko srce ispuni zahvalnošću.

Zalasci sunca su puni neke nebeske magičnosti. Čovjek jednostavno osjeti duboku povezanost s prirodom i sa samim sobom.

I dođe kraj tim lijepim trenutcima.

Sunce se sve duže skriva iza oblaka, a ljeto polako isčezne. Novi dani postanu rutina u kojoj obaveze i brige pritisnu čovjeka.

Sve bude prekriveno tom uobičajenom svakodnevnicom i nečujno ode u zaborav.

Bilo bi tako i ovoga puta da na scenu nije stupio jedan mali umjetnik.

Leo, naš trogodišnji unuk, iznenada se prestao igrati. Došao je mami s ozbiljnim izrazom na licu i rekao:

“Sad želim nešto da učim.”

Mama, iako prezauzeta svojim obavezama, potražila je brzo boje i papir kako bi ga zabavila. Nije ni slutila kakva će čarolija iz toga proizaći.

U tom trenutku, vrijeme je stalo.

Boje su se stapale na bijelom papiru. Svaki potez je bio prožet dječjim entuzijazmom.

Nedugo iza toga Leo je ponosno pokazao mami svoju sliku.

“Mama, ovo je more!” rekao je uzbuđenim glasom.

Bila je to prelijepa, plava morska pučina.

Njegov rad bio je jednostavan. No, u njemu je ležala nevjerojatna ljepota.

U ovom trenutku bi vjerojatno i čuveni Nietsche potapšao malog umjetnika po ramenu.

Jer, kao što je veliki filozof predstavljao zaborav u pozitivnom svjetlu, tako je i mali umjetnik svojim slikanjem pokazao da taj ljudski zaborav ima i svoju milostivu stranu. Dopušta ponekad da prođu sjećanja kao što oblaci propuštaju sunce.

A mama je, oduševljeno gledajući njegovu sliku, odjednom osjetila kako joj se srce ispunjava toplinom. Sjećanja su se budila jedno za drugim.

Ta mala slika vratila je uspomene na sunčane dane, smijeh i slobodu koja je dolazila s ljetom.

Pred očima joj se pojavila scena kada je Leov stariji brat padobranom letio iznad vode. Leo je protestirao što i on ne može raditi parasailing, tj. padobransko jedrenje.

Du bist noch viel zu klein dafür“(Još si previše malen za to)- objašnjavali su mu. “Aber Leo hat große Füße”(Ali, Leo ima velika stopala) – rekao je.

Ili onaj dan kada je na plaži sjeo na djedov stolčić, uzeo knjigu i pretvarao se da čita.

Baka mu je rekla da on još ne zna čitati.

“Doch, ich kann drei Buchstaben: a, b, c. Und das reicht mir” – pojasnio je. (Ali znam tri slova: a,b,c. I to mi je dovoljno)

Bila je tu i zgoda za vrijeme šetnje promenadom.

Htio je samo sladoled plave boje.

Međutim, dok su drugi jeli sladoled šetajući se, Leo je zahtijevao od jednog prodavača robe da mu da stolicu kako bi mogao sjesti.

Jednom prilikom, skupila se nekolicina djece i počela mjeriti visini uzrasta. Leo, kao najmnji među njima, propeo se na prste da bi postigao što bolji rezultat mjerenja.

Asociralo me to na jedan stih Tina Ujevića iz njegove pjesme Svakidašnja jadikovka.

Napisao je: “da ne hodam premalen ispod zvijezda”

Tako je odlučio i naš mali umjetnik.

I sve nas je učinio sretnim.

4 4 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments