piše: Marica Žanetić Malenica
Laganim hodom, nogu pred nogu vraćala sam se te sunčane travanjske subote doma. Jutarnju kavu, prvu i jedinu u danu, pila sam skoro do podne, polako, s merakom, rekli bi naši susjedi.
A ja zapravo ne meračim toliko u kavi koliko u razgovoru s dragim ljudima. Osobito u ovo virusno vrijeme kada su nam uskraćene geste bliskosti i nježnosti poput stiska ruke, zagrljaja i poljubaca.
Ja ne znam, ne mogu i ne želim bez ljudi, oni su moja nasušna potreba. Kao zrak, kao voda, kao kruh…
I dok razmišljam o ručku koji trebam pripremiti za naš ženski trio, jer stigle su mi u posjet mlađa kći i unučica, u vidokrug mi ulazi grupa djevojčica, otprilike od osam do deset godina. Trčkaraju i dovikuju se, a jedna od njih, meni najbliža, u ruci drži cvijet zreloga maslačka i otpuhujući njegovu nježnu rozetu u sitne padobrane ljutitim glasom reče:
„Želim da prestane ova glupa izolacija i ovo glupo cijepljenje.“
Zatečena ozbiljnošću njezina glasa i izrečenim zastala sam na tren, pogledala u nju i pomislila kako odavna nisam čula tužniju, dječjim ustima izgovorenu želju.
Maslačak je i u doba mojega djetinjstva bio simbol ispunjenja želja pa sam i ja, baš kao i moje prijateljice, znala zdušno puhati u njegovu nježnu glavicu kada bih ga ugledala u parkovima, malim gradskim zelenim oazama.
Želje su se u mojemu djetinjstvu svodile na poneku igračku ili komad odjeće… na dobru ocjenu iz školske zadaće… na mili pogled simpatije iz razreda… na odobrenje roditelja da odem u kino i na ples kad sam zakoračila u godine nešto smjelijih želja i htijenja.
Što god da sam tada željela bilo je primjereno mojim godinama, bile su to sitne radosti skromne, vesele, neopterećene djevojčice i zdrave mlade djevojke.
Ova današnja želja ogorčena djeteta zatekla me je, rastužila, suzu mi je izmamila. Kada se djetetu misli i želje na izolaciju i cijepljenje svode, nešto je opasno krenulo po zlu u ovom vremenu, „na Zemlji, na Zemlji koja je zvijezda“, barem je nekoć bila u Prévertovom stihu.