Sjećanje na ratno vrijeme (ne ponovilo se!)
piše: Eleonora Ernoić
3. svibnja 1995. godine Milan Martić je u tom posljednjem raketiranju Zagreba, raketom u kojoj je bilo 500 zvončića koji svojom ulogom groteskno odudaraju od imena, pogodio Dječju bolnicu u Klaićevoj, Starčki dom u susjedstvu i baletnu salu Hrvatskog narodnog kazališta.
Zvončići su se rasuli oko cijelog teatra stvarajući neprohodan smrtonosni pojas bijega od krvi, straha i užasa. Policajac koji je pokušao odmaknuti pakleno oružje ljupkog imena poginuo je. Brat moje prijateljice sjedio je na klupi pred HNK nekoliko sati čekajući da pirotehničari oslobode prostor. Sestra ga je gledala kroz staklena vrata, ostao je živ i neranjen.
Za razliku od mladih ljudi od kojih ali apsolutno nitko nije nikada vidio metak a kamoli okusio frontu.
17 njih je ranjeno. Pokazali su neviđenu hrabrost, snagu, izdržljivost. Geleri po čelu, u nogama, kod kralježnice. Nemoguće vaditi, opasnost invalidnosti ljudima kojima tijelo donosi kruh.
Oni koji nisu imali vidljivih rana nosili su na rukama krvave. Improvizirali bandaže. Zaustavljali smrt ne znajući da su sitne đavolje kuglice razorile bubreg, jetru, slezenu.
Taj dan, u tu minutu ja sam trebala biti na tom mjestu, zadržao me telefonski poziv.
A onda uzbuna, još jedna. Susjed je poslao sina da provjeri jesam li u sigurnosti stana znajući kud je ovaj put palo.
Otišla sam pred zgradu koju je osiguravao kordon i žuta traka. Mrtvo pokriveno tijelo, dječak na klupi.
Napokon hitna. Nekoliko kola. Ništa se ne vidi, trebalo je proći još nekoliko sati da se zagrlimo, rasplačemo i javimo Doma, živi smo.
Još nekoliko tjedana razgovor u stilu hladnokrvnih ratnika, samo “Jel ti bolje? Trebaš li što? Možeš li?”
Ti ljudi su nastavili raditi svoj posao, predani umjetnosti, životu. Boreći se kroz ovakve ili onakve pravilnike, zakone o umjetnosti, birokratske zamke, uredske zagonetke dostojne Heraklovih zadataka.
Nikada više nismo pričali o tom događaju. Nastavili smo tamo gdje smo stali tog 3. svibnja. Kao da se ništa dogodilo nije.
A jest. Dogodilo se. Uz smrt i krv. Požrtvovnost i herojstvo. Ljudskost kolega i prijatelja. Neizmjernu pažnju liječnika.
Zbio se Strah sa velikim “S”. Strah pun mirisa kože krhkosti pred zvjeri. Rata i poništavanja života.
Nemoć pred uništenjem, kaznom koju nisi izazvao. Jeza kad stojiš pogođen odlukom primitivnosti dna neljudskosti. Život nije igra karata, slaganje Lego kocki. On postoji da traje svojim prirodnim tijekom, pogađan tako jednostavnim sitnicama poput slomljenog srca, krivo izrečene riječi, pokvarenog mlijeka.
Tko je uzeo u svoje ruke pravo da nam oduzme djetinjstvo, mladost, poginule očeve, majke, sinove i kćeri?
Svatko od mojih poznanika nosi se sa životinjom tog straha na drugačiji način. Novim ljubavima. Novim zanimanjem. Gledanjem djece kako rastu. Pisanjem priča. Otkrivanjem lijeka protiv raka.
Ali, svi, svi smo obilježeni i takvi ćemo ostati. I samo mi možemo razumijeti, probati uništiti “Strah”.
Možda, ali sa velikim oprezom, neka, priznajmo, bili smo ratnici. Ne oružjem nego dušom jer je trebalo preživjeti sebe i druge. Pomoći drugima da prežive.
Možda izgovorom te riječi “ratnik” punim glasom i ponosom odagnamo Strah od ponavljanja zla.
U tim ekstremnim prilikama otkrili su se Ljudi i “ljudi”. Plemenitost, humanost. Ljubav prema prostoru i životu.
Otkriće da je sekunda dovoljna da postaneš beštija, ali desetinka trenutka da ostaneš Čovjek u prkos Zlu.
Moja tako draga profesorica čije sam bezgranično strpljenje toliko puta stavljala na kušnju, Maja D. rekla je da se jedino straha valja bojati. Iako nije imala ovaj Strah na umu, bila je u pravu.
Da, Strah je životinjski osjećaj koji nam omogućuje da preživimo. Stavimo li na drugu stranu vage opstanka ljudskost i povjerenje već samo prema najbližima, plitica će prevagnuti na svjetlost.
Možda nestane krvi iz ovog tla. Možda se povijest ne ponovi.
Karma se može promijeniti.
Pokušajmo.