piše: Eleonora Ernoić Krnjak
Duboko me potresla tragedija u kojoj je u sumanutom napadu ludila (bolesnog čovjeka) ubijeno jedno malo dijete, sedmero ranjenih uz učiteljicu koja ih je pokušala zaštititi.
Majka sam. Bila sam profesor.
Otvoreno, iz moje najdublje tišine prozivam institucije koje su morale već davno imati protokole o brizi za mentalno bolesna, a najviše o zaštiti školskih, vrtićkih ustanova.
Nema tih riječi kojima bi se mogla utješiti tolika tuga roditelja, djece, učitelja i ne zaboravimo, roditelja mladića, bolesnog, zaboravljenog na rubu društva. Još uvijek nije jasno kako je čovjek u takvom stanju (ministrica zdravstva kaže: bolesno, nepredvidivo, s više dijagnoza) mogao mirno odšetati iz dnevne bolnice.
Nema tih riječi utjehe ožalošćenima, no tko je odgovoran za neosigurani ulaz u školu?
Živimo u 21. stoljeću, još u moje školsko doba, 1960. 1970. 1980. imali smo porte, “stričeke” koji su stalno svakog kontrolirali ali i svakog od nas đaka poznavali.
Najstrašnije je što će na ovoj tragediji skupljati pozitivne političke bodove.
Kod nas je umrla demokracija ako je ikada i postojala.
Jadan, suludi bolesnik svojim je nožem ubio malo dijete, nadu, ljubav.
Neka mi oproste roditelji na usporedbi, ali nož su potegle institucije i ubile budućnost.
Svi imamo djecu, svi znamo sve i svi dozvoljavamo da za nas govore oni kojima smo mi samo glasačko roblje.
Novi Sad, Beograd. Oni vrište od nepravde.
U Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, pala bi vlada radi manje tragedije.
Nas obične građane Hrvatske, zajedno s našim gastarbajterim, a nitko ne čuje.
Koga slušaju naša Vlada, institucije i političari?
Laž je da je sve mrtvo.
Čekam da tišinu napokon razbije krik bijesa duboko skriven u nama.
Postoji nada, vjera, ljubav i budućnost, ne dozvolimo da nam to oduzmu.