MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
13. listopada 2023. – ponovo sam bila u Dubrovniku. Volim mu se vratiti po novi doživljaj, po nadahnuće. Ovaj put posjetila sam sa suprugom tvrđavu Imperijal na Srđu što me inspiriralo na tekst o ukidanju Dubrovačke Republike, o kratkoj upravi revolucionarne Francuske našim krajevima, koja je trajala malo više od desetljeća, ali je itekako ostavila trag, na razmišljanja kako se 90-tih povijest dubrovačkog kraja u nekim tragičnim događajima gotovo ponovila.
„Kada se veliki tuku uvijek mali nastradaju“, narodna je mudrost. Slično se dogodilo s Dubrovačkom Republikom. Dubrovačka Republika vještom i pametnom politikom svojih Velikog vijeća (parlament), Vijeća umoljenih (senat) i Malog vijeća (vlada) opstaje i ne sama opstaje, nego doživljava procvat kroz turbulentna i teška stoljeća ratova za teritorij i za moć. U vremenima kada nova sila Osmani želi i pokušava pokoriti cijelu Europu i kada pred njom padaju kraljevstva Dubrovnik opstaje – istina plaća danak, ali zadržava ustrojstvo i slobodu i ima povlasticu slobodne trgovine cijelim, velikim Osmanskim carstvom. Republika preživljava i katastofalni potres 1667. koji je prouzrokovao velike ljudske žrtve i gotovo promjenio vizuru grada. Tu su višestoljetna, neprestalna rivalstva i odupiranja moćnoj Mletačkoj Republici. Ipak Dubrovnik plovi slikovito ću napisati svojim brodom kroz različite tjesnace Scile i Haribde sve do 1808. godine. Nove Scila i Haribda koje ga vrebaju su dvije sile koje se bore zauzimajući pozicije na šahovskoj karti Europe, čija se ploča promijenila slabljenjem Osmana, s jedne strane je to Francuska, a s druge Rusija. Da bi igra bila još zanimljivija, uvijek je tu, kada su naši krajevi u pitanju, i treći igrač, koji čeka svoj potez u šahovskom meču vladanja Europom – naravno to je Austrija.
Jedna jaka figura dominirala je politikom kraja 18. i početka 19. stoljeća. Dovoljno je napisati Napoleon. Slično kao Cezar u doba Rimske Republike uzdigao se do slave u cijelom tadašnjem poznatom svijetu. Obojica i Cezar i Napoleon su bili briljantne vojskovođe koje su njihovi vojnici obožavali, mijenjali su svijet oko sebe, granice država, društvena uređenja, a o ljudskim sudbinama da i ne govorim. Cezar je ubijen u rimskom Senatu, Napoleon je postao carem s tragičnim krajem. Još se vode rasprave je li Napoleon na otočiću Sveta Helena gdje je u izgnanstvu provodio zadnje dane otrovan ili je umro prirodnom smrću odnosno od bolesti. Za našu sadašnju priču o Dubrovniku nevažno. Ono važno je kako su Francuzi vladali. Kako je Napoleon razmišljao poznato je, često je ponavljao: „Samo dvije sile ujedinjuju ljude – strah i interes“.
Dok stojim ispred utvrde Imperijal na Srđu sa kojeg puca pogled na veličanstvenu panoramu Dubrovnika i okolice gdje dominiraju plavetnilo mora i neba, a skladne moćne zidine i crveni krovovi grada neizbježno privlače pogled, razmišljam o Napoleonu i kako su pojedini povijesni događaji poput gradnje ove tvrđave od strane francuske uprave imali kasnije veliki utjecaj na sudbinu Dubrovnika. Povijest nam je doista oblikovala sadašnjost. Tvrđava Imperijal sagrađena po nalogu francuskog generala Augusta Marmonta imala je jednu od važnih uloga u obrani Dubrovnika tijekom napada srpsko-crnogorske vojske.
Moja generacija suvremenik je Domovinskog rata, tada smo bili u naponu snage, mladi, i s puno vjere i ideala kako to samo mladi ljudi imaju. U sjećanju su mi televizijske slike napada na grad Dubrovnik u prosincu godine 1991. Nisam mogla tada vjerovati očima da se s takvom žestinom može napadati jedan ovakav grad, biser svjetske kulturne baštine i to od strane onih s kojima smo tolike godine zajedno živjeli. Napadati grad u kojem nije bilo vojnih objekata. Pa, ipak ponekad mržnja nadvlada i provali sve ono neljudsko iz ljudi. Dubrovnik je od listopada 1991. bio u potpunom okruženju. Okupirano je bilo Dubrovačko primorje, Rijeka Dubrovačka, Konavle i Župa Dubrovačka te je sa svih kopnenih strana grad bio okružen i napadan. U rukama hrvatskih branitelja bila je još jedino ova tvrđava na Srđu, koju su sagradili Francuzi.
Kako je uopće došlo do francuske uprave? Poslije bitaka uvijek slijede pregovori, nakon poraza Austrije kod Austerlitza pojedini naši krajevi do tada pod austrijskom krunom poput Istre i Dalmacije te Boke kotorske, od 1806. godine i sklopljenog mira u Požunu (današnja Bratislava) potpadaju pod francusku upravu. Francuska vojska ušla je na ta područja. A, onaj famozni Napoleonov interes iz njegovog citata je bio vladavina ni manje ni više nego svijetom. Napoleon zna da je carska Rusija protivnik njegovim ambicijama. Naši krajevi zbog strateškog položaja su mu važni jer Napoleon zauzimanjem Dalmacije već ima u planu budući napad na Rusiju i daljnje jačanje prijateljstva s Turcima. Na ovaj način došao je do Turske kao susjeda te je kalkurirao kako će mu vojska prelazeći preko turskog, prijateljskog teritorija moći napasti Rusiju s juga.
Međutim Dubrovnik presjeca ovaj jedinstven obalni prostor dobijen od Austrije. I kada se igra igra rezultat ne ovisi o samo jednoj strani. I Rusija zna za Napoleove želje o vladanju te ne želi jadransku obalu pod Francuzima. Nije ih briga za sklopljene dogovore te ruska vojska ulazi na područje Boke kotorske i zauzima Korčulu. Ruska vojska zajedno sa crnogorskom vojskom uništava, pali i pljačka prostor tadašnje Dubrovačke Republike. Suvremenici smo bili gotovo istog upada, iz istih pravaca i uništavanja i paleža i pljačke 90-tih. I ne samo dubrovačkog primorja. Povijest se ponovila. Uglavnom vodile su se teške borbe između francuskih i ruskih snaga potpomognutih Crnogorcima i na samom Srđu.
I tako Dubrovnik se nalazio između dvije vatre. Svatko gleda svoje interese, a Senat Republike prisiljen je ipak izabrati stranu. I izabire – Francuze. Dubrovnik im otvara vrata te 1806. u grad ulazi 1. 000 francuskih vojnika. Naravno ruska vojska ne odustaje, napadaju i opsjedaju grad, prema nekim podacima na grad je pala preko 3.000 topovskih kugli. Pretrpljena šteta je procijenjena na 9 milijuna dubrovačkih dukata. Pisana crtica iz povijesti navodi kako je prilikom opsade i razaranja Dubrovnika godine 1806. tadašnji ruski saveznik, a crnogorski vladika Petar I. na Bosanki, prostoru sjeveroistočno od vrha Srđa imao promatračko mjesto i utaborio svoj glavni stan. Međutim Francuzi predvođeni sposobnim vojskovođom Auguste-Frédéric-Louis Viesse de Marmontom, poznatijem jednostavno kao maršal Marmont, pobjeđuju ruske i crnogorske snage. Francuzi nakon pobjede, nastavljaju s okupacijom Dubrovnika pomalo preuzimajući civilnu vlast. Golemi nameti za izdržavanje vojske iscrpit će Republiku, a dubrovački brodovi diljem Sredozemlja su ili uništeni ili zaplijenjeni. Konačno francuski general Auguste Marmont 1808. raspušta Senat i ukida Dubrovačku Republiku. General Marmont dobio je titulu vojvode od Dubrovnika.
U ovoj netom odigranoj šahovskoj partiji Dubrovačka Republika nije imala nikakve šanse za opstanak. Napoleon je očekivao kako će nakon ulaska njegovih snaga u Dubrovnik dubrovački patriciji svojevoljno abdicirati, kao što se dogodilo i u Veneciji, ali to se nije dogodilo u Dubrovniku. Štoviše, Dubrovnik se žalio francuskom dvoru na loše stanje unutar Republike nakon opsade grada i tražio novčane naknade te ponovno uspostavio svoju diplomaciju, obnovio veze s Austrijom, Rusijom i s Portom. Dubrovčani ipak znaju kako središte svih aktivnosti vezanih uz opstanak Republike moraju prebaciti u Pariz . Ono što nisu mogli znati, je kako prvi put u povijesti Dubrovnika gubici se nisu se mogli više nadomjestiti nikakvim političkim i diplomatskim umjećem, a druga strana s kojom se pregovaralo nema sluha za pregovore vodeći se već spomenutim načelima upravljanja „strahom i interesom“.
Kada konačno 1809. mirom s Austrijom Napoleon preuzima i druge hrvatske krajeve južno od Save osnovat će Ilirske provincije. Granica Ilirskih pokrajina je bila na Savi tako je primjerice Novi Zagreb bio pod Francuzima, a kod Savskog mosta i danas nalazi se stup koji označava nekadašnju granicu između austrijskog i francuskog područja.
Vratimo li se povijesnim vremeplovom nekoliko godina unazad poslije bitke s Rusima u Dubrovnik maršal Marmont, sada dubrovački vojvoda, nastoji se dokazati dobrim upraviteljem. Oduševljen gradom, u svojim Memoarima, piše o Dubrovačkoj Republici „državica koja je uživala u najvećoj sreći, čiji su stanovnici bili tako srdačni, tako vrijedni i inteligentni – koja je bila oaza civilizacije usred barbarstva.“ Marmont osniva državne škole i novo kazalište. Međutim francuska flota je slaba i ne štiti efikasno dubrovačke brodove koji više ne mogu računati na kartu neutralnosti, često ih napadaju ruski i britanski brodovi, a gospodarstvo Dubrovnika je uvijek ovisilo o trgovini. Više Dubrovnik ne može samostalno pregovarati, trgovina propada, nedostaje prihoda, a francuska vlast uvodi nove poreze. Francuski vojnički um razmišlja o obrani prostora te 1806. godine dok je Republika još formalno postojala, Marmont nalaže gradnju utvrde na Srđu, dominantnoj koti iznad grada – tvrđavu Imperijal. Tvrđava se gradi i kamenom koji se dovozi s Korčule, a lokalno stanovništvo mora sudjelovati u gradnji te svojim magarcima i mazgama prebacivati građevinski materijal. Radove organiziraju inženjeri čija nam je imena povijest sačuvala Blanc i Sebė.
Inače, na prostoru Srđa bila je crkvica svetog Srđa, koja se spominje 1284. godine u jednoj oporuci. Navodno se nalazila ispod sadašnjeg istočnog kuta tvrđave Imperijal, te je bila spojena s kućicom u obliku kule. U kućici su stalno bili stražari koji su nadgledali eventualno približavanje brodova gradu, te su upozoravali vatrom i dimom druge osmatračnice koje su pokrivale dubrovački prostor. Dok promatram tvrđavu Imperijal razmišljam o genijalnosti dubrovačke uprave, koja nije ništa prepuštala slučaju. Ova priča o svjetionicima sjetila me filma Gospodar prstenova i antologijskih scena kada se pale svjetionici od vatre na vrhovima planina kao poziv prijateljima i upozorenje dolazeće opasnosti.
Inače brdo Srđ se uzdiže na nekih 415 metara sa sjeverne strane Dubrovnika. Ime je dobio po kršćaninu, mučeniku, rimskom vojniku Srđu ( Sergius, Sergio) koji je skupa sa svojim suborcem Bahom ( Bacchus, Bacco) mučen i ubijen radi svoje vjere u doba cara Galerija. Bili su do 10. stoljeća Srđ i Bah zaštitnici grada Dubrovnika.
Na Srđ smo ovaj put stigli žičarom, cijelim putem sam se divila ljepoti grada ispod nas. Grada koji je opstao, živog grada, čija je jezgra s pravom uvrštenog u UNESCO-ov popis svjetske baštine, one baštine koja priča o onom najboljem i najljepšem stvaralaštvu nas – ljudi. Razmišljala sam o hrabrim braniteljima grada koji su bili u utvrdi Imperijal i uspjeli se otrhrvati brojčano i materijalno nadmoćnijem neprijatelju. Dubrovnik je bio UNESCO-ov grad, ali na njegovu zaštićenu jezgu je palo tog 6. prosinca 1991. na blagdan svetog Nikole preko 2.000 granata. Borbe oko tvrđave Imperijal trajale su taj cijeli dan, a malobrojni branitelji uspijeli su odoljeti napadu. Tvrđava je pretrpila velika oštećenja, ali izdržala je kao i branitelji.
Ulazimo u tvrđavu u kojoj se sada s pravom nalazi muzej posvećen obrani Dubrovnika tijekom Domovinskog rata. U muzeju se ima što vidjeti, izloženi su originalni dokumenti, umjetničke i dokumentarne fotografije, naoružanje, ratne karte i zapovjedi, dijelovi vojne opreme. Tu su i predmeti iz svakodnevnog života Dubrovčana i branitelja tijekom opsade grada, autentične snimke i video materijali, ratne zastave postrojbi, originalni stijeg sa Srđa iz 1991., planovi minskih polja, ratni dnevnici…
Posebno je emotivan ovaj obilazak utvrde za moga supruga koji je i sam bio sudionik Domovinskog rata i aktivno sudjelovao s 4. gardijskom brigadom u deblokadi grada i oslobađanju Dubrovačkog primorja. Priča mi neke doživljaje iz tog vremena i pravi usporedbu s oslobađajućim operacijama Hrvatske vojske 1992. i onih 200-tinjak godina prije. Ali to je tema nadam se jedne druge knjige.
U teškim vremenima rata, kada se prestanu poštivati sve civilizacijske norme, kada se ukratko rečeno spusti tama, važni su ljudi koji nastavljaju svoj put ljudskosti i pravde, ljudi koji svjetle baš poput maloprije spominjanih svjetionika. Jedan od takvih ljudi bio je crnogorski pjesnik Jevrem Brković, koji je osudio agresiju na Dubrovnik, upozoravao svoje sunarodnjake koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Zbog toga je morao u izgnanstvo. Završit ću ovaj tekst njegovim tako dubokim antiratnim stihovima, koji u tako malo riječi govore o iskonskom biću pjesnikove domovine koju on naziva Duklja, o mržnji i zlu, te o posljednjim stvarima svakog čovjeka, a to je smrt i sud kakvi smo bili i kako smo živjeli:
Dolaze rušitelji s istoka i juga,
Pod krvavom zvijezdom čizmaši,
Topništvo neko silo i posluga,
Gdje su se tako surovi pronašli ?
Nije iz Duklje taj sumračni svijet
Toliko mržnje, krvništva i zlosti
Na duši s tobom svi će oni mrijet
Oprosti im Dubrovniče oprosti.