piše: Milan Rajšić
Berlin – Trier/ Između zgrade Parlamenta i spomenika koji čini devetnaest ploča sa devetnaest zakona Ustava Republike Njemačke, na samoj obali rijeke Spree, gdje se okupilo stotinjak mladih i starih žitelja Berlina, uživajući u nedjeljnom suncu i nevjerojatnoj temperaturi od 26 stupnjeva.
Još prekjučer u jedanaest (prije podne) temperatura je bila jedan i padao je snijeg. Jučer sam se smrzao kao antarktički pingvin, jer sam namjerno ostavio rukavice u sobi. Danas je vrijeme za kupaće gaće.
Pedesetogodišnja pijanistica i violinista, nakon dugo, dugo vremena, pokušavaju romantizirati novo normalno. Mađarskim plesovima razigravaju strasti, pa onda bacaju u sentiment slušatelje sa temom iz filma Kum. Govori tiše da ne čuju svi... Već iz petog pokušaja me pogađaju. Divan je svijet, dobri su ljudi. Dva eura mijenjaju vlasnika. Svatko od nas ima malo zadovoljstvo.
U gradu je još uvijek sve, ali baš sve zatvoreno i ograničeno, uključujući i večernju zabranu kretanja. Ništa se negativno ne dešava, nema intervencija policije, u 21 se polako kreće prema stanovanju. Podrazumijeva se sa pivskom flašom u ruci. Maske se nose posvuda gdje je to propisano, na stotinu mjesta se može besplatno testirati. Jučer sam u redu za svježe šparoge čekao petnaest minuta. Netko razgovara, netko tipka, netko je uplašen pa drži distancu tri metra. U kvartovima u kojima živi više došljaka, mjere se češće krše, ljudi se više druže, broj bolesnih i mrtvih je veći.
Milijunski grad mi je uvijek stvarao određeni strah. Gdje se smjestiti, kako se prevesti… Ovaj put uživam u nepodnošljivoj lakoći života u Berlinu. Ne brinem baš ni o čemu. Ustajem izuzetno rano, vozim se pedeset do sedamdeset kilometara a poslijepodne još sat dva šetnje.
O, kako divan je svijet, kako dobri su ljudi…
…
Zeleno, volim te zeleno.
Zelen vjetar, zelene grane,
Brod na moru i konj u planini.
/Frederico Garcia Lorca/
Nije bas da u tom Berlinu nema zelenog.
Naprotiv, rijedak je to milijunski grad na svijetu, koji ima tisuće hektara zelenih površina.
Al´, naša Zelena, trierska, moselska. E, to je najzelenije zeleno. Imam tu sreću i prednost, da već tri desetljeća volim zeleno.
Samo je moja Baranja smještena između dviju velikih rijeka, Drave i Dunava, imala ugodnije zeleno, koje mi ponekad dođe u snu.
…
Divlji kesten procvjetao. Veliki ljuti labud sikće na sve koji i pogledaju na njegove male paperjaste labudice. Komada pet. Nova bijela kompa, skela, elegantno se ljulja na vodi prevozeći automobile umornih radnika, koji se zure iz Luksemburga kako bi što prije bili u krugu obitelji. Prvi kamperi se danas uselili u upravo otvorene kampove. Brojke padaju i padaju. Oprez i dalje prisutan. Kaos sa cijepljenjem, nakon ukidanja lista, grupa i prioriteta. Moj sin, preko udruge pravnika, na redu je za par dana. Meni i nama šezdeseto i sedamdesetogodišnjacima, kažu da pričekamo dok stigne cijepivo. Rade na eliksiru mladosti, pa će malo duže potrajati.
Sutra ujutro rano, kad se budete vraćali iz noćnog provoda ili nakon prizora iz ljubavnog života; Kad se iskradate prije prvih zraka sunca, na posao ili u lov na srnjaka, ne propustite, nekome od uplašenih ljudi, koji se mogu sresti u to nevrijeme, a koje mi zovemo izbjeglice, zaželjeti Bajram šerif mubarek olsun! Nakon jednomjesečnog posta i suzdržavanja, naredna tri dana je najveći i najradosniji muslimanski praznik Bajram.
Nažalost, grupa ekstrema se već potrudila da i na ovo islamsko slavlje, kapne tamna mrlja. Ponovo lete rakete, zavijaju sirene, šprica krv.
Svim dragim Muslimanima, koje sam sretao proteklih desetljeća, gdje god bili, želim Bajram Šerif Mubarek Olsun.
…
Prije dva dana je umro Vladimir Mijanović.
Niti najbolji enciklopedisti, neće se sjetiti o kome je riječ.
Vlado je bio glavni vođa studentske revolucije u Beogradu, 1968. godine, koja je puno toga promijenila u odnosu države i studenata.
Vlado je nekoliko puta osuđivan i zatvaran, uskraćivano mu je pravo na školovanje i rad.
Otišla je jos jedna legenda i mit naše generacije.
…
Sutra je Uznesenje, ili kako kažu Nijemci, koji prave najbolje automobile na svijetu, Christi Himmelfahrt, Isusova vožnja u nebo. Zanimljivo je da o ovom događaju, jedino Luka piše u svome Evanđelju.
Sutra je u Njemačkoj i Dan očeva, pa pisalo se ili ne pisalo, milijuni Nijemaca će se sutra, barem na jedan dan “uznijeti na nebo”. Već rano ujutro, tisuće će za sobom po ulicama, vući mala drvena kolica prepuna alkohola.
Pijani su žandari lupali na vrata.
Zeleno, volim te, zeleno!
