piše: Milan Rajšić
Bom dia!, a onda poslije podne Bom tarde!
A ja odgovaram Dobar dan; ili Dobro veče!
I tako cijeloga dana.
Toliko puta u danu me nisu pozdravili, u posljednjih deset godina, svi sa kojima stanujem u istoj zgradi.
A u posljednjih trideset godina nisu me toliko puta pozdravili svi Nijemci i svi Hrvati skupa.
Još k tomu, pedesetak puta dnevno mi kažu: Bom caminho! Na ovako zaželjeni sretan put, odgovaram sa: Obrigado.
Baš mi je ugodno.
Svi me ‘poznaju’ i pozdravljaju. Kao kad sam bio mali i trčao po ulici, čekajući da na nekoga naiđem, da mu kažem: Dobar dan!
Šesti dan sam u Portugalu i hodam lagano od aerodroma Porto, uz obalu Atlantskog oceana u pravcu sjevera, a prema cilju, Santiago de Compostela.
Hodočasnik sam i idem po jednom od puteva kojim su ljudi, posljednjih tisuću godina išli.
Svakoga dana prelazim dvadeset do trideset kilometara. Netko će reci malo, drugi će reći puno.
Meni je sve po mjeri.
Umoran sam i nakon pet kilometara.
Sedamdeset je sedamdeset.
Prateći problemi, kao što su žuljevi, bolovi u koljenu ili upale mišica, se i ne broje.
Samo dani, zvijezde, valovi, masline, stabla narandži i kilometri…
Dan je kratak, počinje u osam, a završava u pola šest, poslijepodne.
Sedam, osam sati hoda, dva sata za ručak, odmor i vino…
Još izmijenim par rečenica s prijateljima i ljudima koji me vole.
I dan ode!
Novi dan, nova nafaka!, rekli bi Bosanci.
Sad sam stigao na portugalsko španjolsku granicu, na rijeci Minho i do glasovitog Santiago trebam još pet – šest dana.
Na putu nisam sreo nikoga ili rijetke.
Jučer u hostelu jedan mladi Nijemac i dvije mlade Nizozemke, večeras samo stariji Australijanac.
Žena na recepciji mi kaže da je u posljednjih deset dana, prošlo samo troje ljudi.
Teška vremena prijatelju, vrag ih odnio!
Prije nekoliko godina, žali se legendarni Pero Kvrgić, novinaru, kako je cijeli život samo glumio i nije stigao živjeti.
Eto, to vam je i moj problem. Stalno putujem i ne stignem živjeti!
Blago vama u toplim sobama, zavaljenim u mekane fotelje, sa šalicom toplog čaja u ruci i najnovijim vijestima iz bijeloga svijeta, na izvolite.
A ja se ovdje mučim.
Razapet sam između Scila i Haribdi.
Te mi je ujutro rano, prehladno (plus dva, kao danas), te mi u podne prevruće (plus 16, kao posljednjih pet dana), te do ručka treba još dva sata hodati, te vino je prehladno, te svuci, te navuci..
Zemaljski dani teku.
Ovako ili onako.
Ne teku, već promiču i cure, kao pijesak kroz prste.
Baš mi godi, kad mi netko kaže:
Bom caminho!
Osjećam se kao svi Odiseji ovoga svijeta.
…
Preselio sam se preko rijeke. Sad se pozdravlja sa Bo dias i odzravlja s Gracias!
