tekst i foto: Daniel Pavlić
Selo Švrakarica se nalazi iza Zrinskih Brđana, dolazi se do nje lošim makadamom. Kada se lijevo skrene na mostiću, taj makadam postaje lošiji. Sredinom siječnja nismo mogli autom tu ni proći jer je na uzbrdici proklizao, onda možete zamisliti kakav je tu drum.
U tom zaselku Švrakarice negdje baš na sredini brda stanuje 4 stanovnika. Jedna baka je sad trenutno u bolnici, tako da ih je troje.
Na kraju zaselka je kraj ceste, tako da se tu auto može okrenuti za nazad. I to je to – dalje nema, jedino ako ćete završiti u šumi.
Svi ovi zaselci imaju svoje rijetke žitelje koji imaju svoje priče. A što je priča ako se ne ispriča? Ništa. Zapravo ni priča ne postaje priča ako je netko ne odsluša, tj. pročita.
Moja današnja priča će biti o obitelji Medaković, koje smo Daša i ja posjetili u siječnju. Tada smo pješačili do njih jer su nas zimski uvjeti sprječavali da se dovezemo do kućnih vrata. To su bili počeci naše psihosocijalne podrške potresom stradalih stanovnika naše županije. Četiri mjeseca kasnije, kako mi nisu priznali kopiju Simine putovnice kao identifikacijski dokument, odlazim ponovno Simi da fotografiram osobnu iskaznicu. Dokaz da je Simo osoba i da postoji kao umirovljenik. Prokleta birokracija koja se nikada nije bavila ljudima, tjera me na neugodnosti objašnjavanja apsurdnosti identifikacijskih dokumenata koja mi ni osobno nije sasvim jasna. No, zanemarimo to…
Simo i Desanka su starije osobe. Simo ima 84 godine, a Desanka je nekoliko godina mlađa od njega. Sami su, imaju nešto kokica, a za veće životinje nemaju snage. Djeca su u inozemstvu. Simo mi kaže da je posljednje ovce prodao prije desetak godina, jer se razbolio i nije više uspijevao voditi brigu o ovcama. Čak su i vukovi iz obližnjih šuma pravili dosta štete. U jednom momentu, Simo mi priča kakvog je imao ovana, pravog krasotana, težeg od 100 kilograma. Ustaje se i odlazi u sobu po fotografiju.
Moram priznati da sam očekivao malu fotku ovna, no Simo mi donosi uramljenu fotografčinu ovog vunenog ljepotana.
– U životu sam dosad promijenio 5 traktora. – kaže mi Simo, objašnjavajući kako se živi u zaselku. – Desanka mi je bolesna, šećer, tlak. Ma godine su to.
Pitam ih jel imaju kakvih vijesti što će biti dalje s obnovom? Naime imaju žutu naljepnicu iz koje je vidljivo da se mora intervenirati kako bi kuća bila funkcionalna, jer ovako žive u njoj na vlastitu odgovornost.
– Ne znam ništa, nitko nije kod nas ni dolazio od zime. Mi smo ovdje zaselak pa se teže do nas i dolazi. – kaže Simo. – Nisam nigdje ništa ni prijavio, jednostavno nemam nikakvih informacija što uopće treba?!
Nisam znao što mu odgovoriti jer zapravo ni ja ne znam što treba dalje?! Šteta je vidljiva, no ovo dvoje staraca ne mogu sami ništa. Sjetih se da ovakvih zaselaka ima na pretek. Imali smo u planu da ih sve u sljedećih 10 mjeseci posjetimo s psihološkom podrškom tima koji sam okupio, no Projekt nam nije prepoznat na nedavnim natječajima humanitarnih zaklada, a psihološka podrška
Projekta koji vodim je pri kraju. Želio bih dalje pomagati ovim ljudima, no cijeli sistem me toliko razočarao jer sistem provodi sustavno nasilje. Ti ljudi su otpisani, a mi iako imamo volju i želju da revitaliziramo ove zapuštane krajeve, financijski pucamo po šavovima. Pomoći više nema, tako da nosimo neku simboličnu pomoć od sebe. Zapravo pomoći ima, ali nije pravilno ni pravedno raspodijeljena. Svi su se zavukli u svoje urede i iz udobnih naslonjača “humano pomažu”, dok je na terenu sasvim drukčije. Moje postove takvi ljudi ne čitaju, na žalost…
Zadržali smo se kod Medakovića nekoliko sati, razgovarali smo. Morao sam biti pažljiv što ću im obećati jer ih mogu razočarati zbog upravo ovakvog sustava koji djeluje na cijelom ovom području. Želio bi ih uključiti u neki od programa da barem jednom mjesečno dobiju lijekove budući da tamo nema autobusnih linija. Da bi otišli do doktora u Dvor, plaćaju 170 kuna, a do Siska i duplo više. To im je jedina opcija. Nemaju izbora.
Sve u svemu, odlazimo od Sime i Danice ljuti na sviju. Ljuti na birokrate i cijeli ovaj sistem koji jednostavno funkcionira, ali samo za neke, a ne za sve.
Fotografirao sam osobnu iskaznicu i stavio tek jednu kvačicu na popis birokratski nepriznatih ljudi. Sljedećih dana ću pokušati sve te ljude učiniti dostojanstvenima da sudjeluju u projektu koji vodim jer taj Projekt je zamišljen baš za njih, bez ikakvih diskriminacija. Ti ljudi su živi i žive tek stotinjak kilometara od naše metropole. Ti ljudi imaju zanimljive priče koje želim ispričati prije nego završe svoj životni krug. To je najmanje što mogu učiniti za njih.