TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Sve tragedije imaju tragične junake, tragičnu krivicu, tragični završetak, i kad se govori o tragediji onda to u pravilu znači nesreću ili neki strašan događaj.
Hrvatska povijest prepuna je tragedija, a Hrvati su specifični po tome, da za sve svoje tragedije, ovog ili onog karaktera, svaljuju krivnju na leđa drugih, a sebe isključuju od odgovornosti.
Nije potrebno preispitivati cijelu hrvatsku povijest da bi ta istinita činjenica imala uporište, a isto tako tu istu povijest nije potrebno preispitivati kako bi se dokazalo, da je odgovornost i krivnja za sve naše tragedije isključivo na nama.
Dovoljno je npr. reći da mi danas potpuno neispravno osuđujemo i napadamo Austrijance i cara Leopolda, što su prevarili Zrinskoga. Što se te tragedije tiče ispravno je reći, da je Zrinski politički odgovoran, jer je svoju glavu, kad je već do toga došlo, trebao izgubiti u borbi za Hrvatsku, a ne zbog vjernosti skupini austrijskih kriminalaca.
Zrinski i njegova dobra vjera mora biti i bila je teret na njemu, a ne na austrijskim kriminalcima koji su i njega i nas prevarili u njegovoj i našoj “dobroj vjeri“.
I naše današnje tragedije, vezane uz presude hrvatskih generala u Haagu, ako ih pogledamo u realnom svjetlu, svjedoče da smo za njih isključivo mi sami krivi i odgovorni. Sasvim i potpuno pogrešno Hrvati za tu tragediju optužuju Haaške suce, Britance, masone i tko zna koje sve tajne svjetske centre moći i europske i svjetske kriminalne skupine isključujući sebe od odgovornosti.
Generale, a osobito generala Antu Gotovinu izdala su i osudila njegova vlastita braća Hrvati!
U trenutku kad su ga hrvatski kriminalci, kao kriminalca locirali, identificirali, uhapsili i transferirali on je već bio osuđen i samo politički glup čovjek mogao je očekivati da će imati pravedno suđenje i da će, kao nevin čovjek, biti pušten na slobodu.
Antu Gotovinu koji je, za razliku od Zrinskoga, bio spreman u borbi izgubiti glavu za hrvatsku slobodu izdala je i osudila, u prvom redu, vrhuška HDZ-a, koja je tim činom izdaje branila svoje izdajničke pozicije stečene bespogovornom poslušnošću i pokornošću europskim moćnicima i tuđim interesima, a na štetu Hrvatske.
Isti ti danas himbeno, podmuklo, zlobno i zlosmisleno peru ruke od odgovornosti i krivnje prebacujući istu na Pedra, koji je dokazne transkripte proslijedio Haagu minorizirajući tako činjenicu da su upravo oni nevinog čovjeka transferirali tom istom Haagu.
Za novu hrvatsku tragediju krivnju i odgovornost snose i mnogi čimbenici hrvatskog društva. Snose je mnogi drugi političari, ideolozi, stranke, intelektualci, crkveni prvaci.
Rijetki od njih digli su glas protesta, neslaganja u trenutku kad je transferiran. Time je od većine njih prešutno osuđen i stoga je krivnja za tu tragediju na mnogima od njih. Odgovornost i krivnja je osobito na onima koji “drže“ do moralnosti, koji sebe smatraju sljedbenicima istine, pravde i pravednosti, sljedbenicima prava na slobodu i slobodan život.
U trenucima izručenja nevinog čovjeka, svojom šutnjom, vrh Katoličke crkve nije izdao samo nevinog čovjeka, hrvatsku borbu za nezavisnost i samu Hrvatsku, izdao je i istinu odvojivši se od nje. Današnje očajavanje crkvenih poglavara podsjeća na očajavanje očajalog Jude, očajalog zato što se izdajstvom odvojio od Isusa ( Mt 27,3 sl).
Prebacivanjem krivnje i odgovornosti na druge Hrvati pokušavaju umanjiti ili potpuno minorizirati vlastitu odgovornost. Prava je istina da su vlastite krivnje uzrokom svih naših tragedija, pa tako i ove današnje.
Današnji hrvatski tragički junak Ante Gotovina- krivac bez krivnje- niti je žrtva vlastite sudbine, niti je žrtva vanjskih neprijatelja. Njegova i hrvatska tragedija zasniva se na našoj vlastitoj krivnji, na izdaji, na nemoći, na slabosti, na neinteligenciji, na strašljivosti, na hrvatskom kukavičluku, pokornosti, poslušnosti i sluganstvu, samo što mi to ne želimo i nemamo snage priznati. To je karakteristika naše prošlosti i naše sadašnjosti, a da bi se ta kobna “sudbina“ zaustavila i preokrenula potrebna je suprotnost svemu tome, potrebna je snaga srca, inteligencija i hrabrost.
Dosadašnja priča o generalu Anti Gotovini završila je tragično, konačnu cijenu platio je on. Njegova žrtva jednako je velika najvećoj žrtvi koju čovjek može dati, a to je vlastiti život. Jednako je velika, jer njegova žrtva je vlastita sloboda.
Međutim njegova žrtva nije žrtva koja je primila na sebe užasnu patnju za spas i sreću hrvatskog naroda, jer to što je on ponižen i osuđen, time nisu završene patnje njegove domovine, nisu završena sva njena lutanja. Njegova domovina time nije našla svoje smirenje. Tragedija i žrtva Ante Gotovine nije Hrvatima povratila razum, već suprotno tome nerazumno oni opet pred svojim narodom umjesto ideje potpune afirmacije slobode čovjeka i slobode naroda u svojoj državi propagiraju afirmaciju kombinacija u kojima se ima očekivati likvidiranje i uništenje nacionalnosti, nacionalnih osjećaja i ideja nezavisnosti.
Propagira se, kako se tobože zbog ekonomskih razloga svega toga trebamo odreći, kako je zbog ekonomskih razloga novi, europski okvir, jedina alternativa, a prešućuje se realnost, da naša ekonomska orijentacija mora ići realnim političko-ekonomskim kanalima svijeta, a ne u zamjenu za nove Arpade, Habsburge, Karađorđeviće, za nove okvire u kojima nas čekaju nova užeta za stezanje slobode i nezavisnosti.
Hrvatske političke i ekonomske elite, inteligencija i vrh Katoličke crkve neispravno ističu euro integraciju kao rješenje bez alternative. Time hoće reći kako je ideja samostalne države preživjela stvar. Time utapaju vlastiti narod u novu kombinaciju, dok s druge strane predsjednici vlada i svi bezbrojni poslanici npr. Njemačke, Italije, Francuske ili Engleske rade sve za održanje svoje bitnosti, rade sve za održanje, jačanje i prosperitet svojih država tj za ono što postoji. Nitko od njih nikada nije reakao ni u svome parlamentu, ni pred drugim takvim ustanovama, ni direktno ni indirektno, da bi smatrao egzistenciju svoje države zaostalošću koju bi trebalo likvidirati u smislu bilo kakve kombinacije.
Zbog takvog stava čimbenika hrvatskog društva Rh je danas u poziciji molitelja i roba, ponižena i bez ponosa. Ona niti raspravlja, niti ima pravo raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnima. Njena budućnost i njena sudbina nisu u njenim rukama, već u rukama stranih moćnika, koji su puni sami sebe i svoje vlasti, puni prezira i omalovažavanja prema hrvatskoj državi i Hrvatima. Takvu ulogu prihvatili smo sami, takve uloge prihvaćali smo i prije, takve prihvaćane uloge vodile su i vode u tragedije za koje smo krivili i krivimo druge. Takve uloge nosile su i danas nose nevine i uzaludne žrtve, kao što je i žrtva uzaludno žrtvovanog i od braće izdanog i osuđenog generala Ante Gotovine.