URBI I ORBI

Djeci, djece moje djece

piše: Milan Rajšić

Javljam, da sam danas svoje lijevo rame, polozio na oltar jedine mi voljene Domovine, bijeloga Svijeta, Sunčevog sistema, Mliječne galaksije i toliko željenog Univerzuma.

Ovim svojim činom sam se pod rednim brojem 32 263 327, upisao u Knjigu besmrtnih građana Republike Njemačke. Točnije rečeno, upisao sam se u Knjigu polubesmrtnih, jer će svečani čin ulaska u društvo besmrtnih junaka Novog novog vremena, biti obavljeno kako to već milenijima biblijski dolikuje, nakon četrdeset dana.

Svečanost je obavljena u svečano ukrašenoj industrijskoj hali, namijenjenoj sajmovima grada Triera. Ceremoniji zavrtanja rukava i mučkom neprijateljskom bodenju iglom u rame, prisustvovali su desetci i stotine drugih mučenika, među kojima sam prepoznao dvoje s kojima sam se, u ovoj istoj prostoriji, prije dvadeset godina cijepio s nekoliko flasa Buttburger piva, na koncertu, koji je u čast ondašnjih paćenika, održao Joe Cocker.

Onih koji su se tih godina cijepili vlastitim špricama i cjepivom, kao i onih koji su šmrkali nešto bijelo, već dugo nema ni u Profi hokejaškoj ligi. Preostali su samo oni koji su inhalirali pare marihuane i hašiša i ispijali pet do četrdesetpet postotne otopine alkohola.

Poslije svečanosti sjedim jos propisanih petnaest minuta, pod budnim okom ljudi u bijelom. Osjećaji su mi podijeljeni. Poslije hebanja nema kajanja, a ipak, jel’ mi to trebalo?

I kao što kaže Goethe Faust, dvije duše žive u meni.

S jedne strane, vjerujem znanosti tisuću… ma kakvi, milijun posto. S druge strane sam vječni protivnik kemijskih industrijskih sredstava, kojima se liječe bolesti kod ljudi i životinja, a koje mi ugodno nazivamo medikamenti ili lijekovi.

S jedne strane, ne mogu i nisam već pet desetljeća progutao nikakve pilule za nikakove lilule. Istovremeno sam se cijepio, imfovao, pelcovao i kako se sve ne kaže, najmanje dvadesetak puta. Počev od TBC, preko difterije, polio, tetanusa, tifusa, boginja malih i velikih, hepatitisa, paraliza, kolere, žute groznice. Protiv nekih od navedenih i više puta, posebice prilikom desetak godina intenzivnih putovanja po Africi i Južnoj Americi. Netko skuplja suvenire a ja žute kartone, kojih imam pet.

Nikada nisam imao nikakove sporedne pojave, nikada nisam posumnjao u svrhu i smisao cijepljenja. A sad?

Nitko pouzdano ne zna u kojoj mjeri i koliko dugo je čovjek zaštićen. Treba li novo cijepivo? Koje, koliko, kada, kome?

Tisuću pitanja, nula odgovora ili tek – neukih.

Sve mi sliči na tekst Korni grupe i Dade Topića: ...i svi ćemo jednom poći na taj put, jednom čekamo svoj red, kao mirna djeca, na posljednjem času…

Meni to cijepljenje ne donosi još mnogo. Živio se dobar život, vidio se svijet, nema što nisam radio i što mi nisu radili, dobru trku sam trčao. Do kraja puta mogu živjeti aktivno šetajući ili vozeći biciklu, a da se ne dovedem u situaciju da mi treba, kako sam na jednom mjestu pročitao briljantnu budalaštinu od tvorenja novih riječi – Cjepovnik.

Cijepio sam se zbog toga da dam doprinos sigurnijem i zdravijem životu budućih generacija. Cijepio sam se zbog toga, sto ne mogu zamisliti bolno lice i suze moga malog unuka. Jedno je sigurno, što se nas odraslih više vakciniše, manja će biti potreba to činiti djeci.

Svake prve nedjelje u mjesecima između ožujka i listopada, moj djeda Petar  bi rano ujutro uprezao svoja dva zerava konja, pa laganim kasom, kroz hrastovu šumu, nikada mi pojašnjenog imena Haljevo, nakon dva sata stizao u kotarsko mjesto, gdje se održavao vašar, sajam, tržnica.

Pored udobnih zaprežnih kola, sličnih fijakeru, iza nas su se ljuljala još jedna skromna kola u kojima su se na prodaju, vozile svinje, prasci, telad, krave, poneka pura, a golubovi gušani, gacani, pikiraci, pismonoše, koje je uzgajao moj ujak Đuro, imali su povlašteno mjesto među ljudima.

Na ulazu u sajmište, bi brkati, već valjano nakresani, muškarac, zapličući jezikom upitao: “A  imal’ prasac pasoš?

Na što bi mu djeda dao na uvid potvrdu o imfovanju.

E, i zbog toga sam se ja cijepio. Nek prasac ima, možda ga još negdje prodaju.

Za ugodan dan, na kraju jos Charles Baudelaire. Opijajte se.

Cijepite se
Treba uvijek biti cijepljen.
A čime?
Vinom, poezijom, vrlinom, kako vam volja.
Ali cijepite se.
Bez prestanka.

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments