ili: Noćnim, brzim preko Bosne…
piše: Milan Rajšić
Tih dana, kad je Francoas Sagan, kroz naslov svoga romana, postavila važno životno pitanje: “Volite li Brahmsa?”, nosio sam kratke hlače s tregerima, bijelu košulju i bijele čarape dokoljenke i krenuo u osnovnu školu.
Poznavao sam u malom baranjskom selu, osim mojih roditelja, ujaka, tetaka, bake i djede, samo Vjeku (Hudolina), Branka (Bertića), Zvonka (Kocmanića) i Stevicu (Arbutinu).
I slastičare Nebiju i Ćufliku.
Volio sam samo mamu i tatu.
I jednu Branku i jednu Nadu.
A Bramsa? Ni slučajno.
Za Brahmsa i Brahmsove, Bachove, Heindlove, Mozarte i druge, čuo sam tek šest, sedam godina kasnije od profesora, čijeg se imena ne sjećam, ali znam da smo ga zvali Franc.
Učio nas taj Franc, štošta o muzici. Između ostaloga: J. S. Bach – 220 kantata, šest Brandenburških koncerata…
Jednoga dana došao i Brahms na red, teoretski, ali sam njegovu muziku, čuo tek pet godina kasnije.
Nije to bilo, kao sada. Klik!
Brahmsovu glazbu sam čuo u novotvorenoj prodavnici ploča u, za ono vrijeme, ultra modernom supermarketu ljubljanske Emone.
Čuo i nakon desetak godina odgovorio na pitanje: “Volite li Brahmsa?”
Da, jako, jako volim Brahmsove “Mađarske plesove”.
Petnaest godina kasnije, imam dvogodišnjeg sina, inžinjer sam u Šumariji, spreman sam mijenjati svijet, ali nitko mi ne postavlja nikakvo pitanje. Kakva pitanja? Podrazumijeva se da sve mogu i hoću.
Na primjer, hoću otići na jedan dan u Sarajevo na Olimpijske igre. Za odlazak biram subotu navečer, spavaći vagon noćnog vlaka.
Nedjelja ujutro, kahva na Baščaršiji, autobus do Igmana, tisuće oduševljenih ljudi, skijanje i nakon prve utrke slaloma, desetci i stotine kartonskih panoa i ploča, s ponekad nevješto, ali čitko napisanom porukom: “Volimo Jureka!!! Više od bureka!!!”
Sve popraćeno horskim izvikivanjem: “Vo-li-mo Ju-re-ka…’
Meni je trebalo desetak godina da odgovorim na pitanje Francoas Sagan, a desetcima tisuća gledatelja, prvenstveno Sarajlija i Bosanaca, trebala je samo pauza između dvije skijaške utrke.
Nikada, ni prije ni kasnije, nisam doživio da je netko, tako bez premišljanja, zadrške i računice, izrazio svoju zaljubljenost prema nekome.
I još po cijenu bureka, nečega bez čega Bosanac nije Bosanac.
Poslije utrke, lutam po besprijekorno urednom i sređenom gradu.
Pijem kave, boze i limunade, jedem ćevapčiće i sudžukice u pečenjarnici “Kod Ferhatovića”, baklave i hurmašice u slastičarni “Egipat”.
Noćnim brzim preko Bosne u moju ravnu Panoniju.
Na poklon, sinu donosim maskotu “Vučka”.
“Bez Vučka, nema više ručka!”
Na svu sreću, burek nikada nisam posebno volio, jer mi je mastio brkove.
Da ga volim, ne znam kako bih preživio ono “Volimo Jureka…”
Ja uživam u krumpiruši.