piše: Milan Rajšić
Sinoć u neko doba i meni stiglo upozorenje, na portugalskom i engleskom, kako je narednih 72 sata, za očekivati obilne kiše, orkanski vjetar i opasnost od poplave. Nemam krova za koji se trebam plašiti da odleti, kuća mi nije kraj oceana, ali upozorenje je upozorenje. I dobra prilika, ništa veliko ne planirati i poduzimati, naredna tri dana. Prevedeno na hrvatski: ništa ne raditi, sjediti u kavanama i restoranima, s vremena na vrijeme pogledati u pravcu Amerike, pa kada se vidi komadić plavoga neba, protegnuti noge.
Kakvo god bilo vrijeme i nevrijeme, iza mene je 14 kilometara šetnje uz obalu oceana, a do rta Cabo Mondego.
U vrijeme dok sam studirao na biološko-tehničkom Šumarskom fakultetu u Sarajevu, jedan od 32 predmeta je bio: Geologija, morfologija i mineralogija.
Joj, što sam to volio i svašta naučio. I danas još mogu prepoznati brojne minerale i stijene, uživam u svim slojevima, nasjedima, rascjepima, rasjedima, pukotinama, pasovima… Nažalost, ono o paleoziku, mezozoiku, kenozoiku… nikada ja to nisam uspio poslagati na pravo mjesto.
Geologija mi je do danas ostala strast i kada bih ponovo živio, bio bih geolog. I/ili kuhar.
De, dobro, reći će te Vi, jesi li ti malo puko ili nisi…?
Kakve veze ima Cabo Mondego i nekadašnje studiranje? A i samo studiranje ti je potrajalo kao da si se bavio medicinom i poslije toga još radio specijalizaciju.
Ovo drugo ste potpuno u pravu. I Republici Hrvatskoj, koja mi je isplaćivala studentski kredit, a i mome ocu Nikoli, koji je mrzio dodjelu Nobelove nagrade za ekonomiju i nije priznavao inflaciju, dosadilo je financijski podržavati me u mojim znanstvenim stremljenjima i temeljitom, posebice noćnom studiranju i upijanju znanja i pameti.
Bila su to užasno teška vremena: te na Begovu čorbu u Begov han, pa poslije na tufahije u Morića han, pa navečer dva tri puta u kino ili Kamerni teatar 55 ili u Skenderiju na kakav koncert, pa obavezno sretanje i večernja prozivka Osječana studenata, u kavani Istra, a noć bi se završavala u Evergrinu kod Pimpeka (Davorina Popovića). Kad je bilo love, a bilo je ponekad i do petoga u mjesecu, skoknulo bi se do Busovače na jagnjetinu ili pecene brizle i krezle.
Teško je to bilo vrijeme, još se i danas noću budim s tim okusima u glavi. Ne daju mi da spavam mirno.
E, kad novaca ponestane, hajdemo u planine, jer tamo nema zime. Pa pravac Treskavica, Romanija, Vranica i živi se ekološki, zdrav život.
Sir i mlijeko, a nađe se i komadić sudžuka, besplatno od seljaka, sretnih i ponosnih da im netko od učenih i pametnih glava, dođe u goste.
Poneka pastrva se ulovila na jezeru ili potoku, rakovi i nisu baš jako brzi, kao ni puževi, gljiva se skupi, a i cijepa se drva u nekom od domova, pa poslije skupa s domarom, pije rakija i mezi ponešto. Do kasno u noć ili rano ujutro, kako vam više odgovara.
Teško to vrijeme studentsko bilo. Teško bogami, vjerujte mi na riječ. Moralo se sve studiozno i temeljito raditi i nema tu, navrat, nanos, pa za četiri godine inžinjer.
A gdje smo ono stali? O čemu smo zapoceli razgovor?
A, da, da, da…
O geologiji je bilo riječi.
A geologija ima veze s današnjim Alarm danom.
Itekako ima. Ovdje na najzapadnijem rtu Portugala, naišao sam na jedan od 97 svjetskih centara poznatih kao Global Boundary Stratotype Section and Point (GSSP), koji se bavi definiranjem i kronostratografijom, geoloških profila, a na osnovu pronađenih fosila, koji se nalaze u geoloskim profilima.
Ova vrsta znanosti, postoji tek od 1976., pa o njoj ništa nisam učio i prije znao, a pošteno budi rečeno, ni sada, nakon višesatnog proučavanja, nisam baš daleko odmakao po pitanju silura i devona i ostalih čudesa.
Ah, krhko je znanje.
Prva trećina Alarma prošla sa suhim gaćama.
Dokopao sam se dobrog restorana, a onda se u popodnevnim satima smrklo kao da će smak svijeta.
Ne znam točno gdje će biti i kako bi trebao izgledati Armagedon, ali znam da će biti mračno i crno, kao ovih dana na obali Atlantskog oceana.
Dan drugi “opsadnog stanja”.
Do gradske tržnice sam se dovukao uz pomoć kišobrana i hvatajući nadstrešnice. Uprkos trudu, bio sam mokar kao i brojne ribe i školjke, koje su čekale svoga kupca.
Školjke sam prvi put vidio na Brodskom kanalu, jednom od brojnih mjesta, gdje sam u blizini rodnog Jagodnjaka, provodio ljetne školske praznike.
Fascinirale su me.
Drugi put sam dagnje u paradajz sosu, kao student u Sarajevu, vidio i jeo iz španjolske konzerve, koje su se i u socijalizmu prodavale. Možda nije bilo jogurta, ali…
Nisu mi se dopale.
Treći put sam sa školjkama proveo dva sata u Malakološkom muzeju u Makarskoj, čekajuci da kiša prestane, pa da mogu put Biokova.
Oduševile su me.
A onda je došao dug period života u Slavoniji i Baranji i školjke su pale u zaborav.
Školjke danas rado jedem. Sve vrste i na sve načine, a i sam ih pripremam na barem pet-šest načina.
Kunjke, kažu neki, najbrojnije i najčešće školjke u Jadranu, nikada nisam vidio na tržnici i samo sam jednom jeo u Istri. Dagnje, jednu od uzgajanih vrsta školjki, jeo sam najčešće i uvijek u vlastitom aranžmanu. Jedem ih samo u jesenje i zimsko doba.
Kamenica sam se najeo na sjeveru Njemačke, ali najviše u Bretanji. I isključivo sirove, s dosta limunovog soka.
Jakobove kapice sam pravio u više navrata i na više načina. Uvijek bezuspješno. Uvijek bio pun promašaj.
Najviše sam školjke jeo putujući po Vijetnamu. I mučio se da ih otvorim, dok nisam naučio tehniku. Školjke se tamo u prvom redu sakupljaju, a ne uzgajaju. Primitivnim alatom, sličnom grabljama vuče se po pijesku, pa kad kvcne…
U Španjolskoj i Portugalu se venerine (kao na Botticeli “Rođenju Venere”) vijetnamske školjke skupljaju iskopavajući iz blata i mulja, nakon što se more povuče.
Ensis ensis, školjka zvana brijač, u našim prostorima ni ne živi. Na obali Atlantika je česta, zanimljivog je oblika, desetak centimetara dugačka i centimetar široka, a iz pijeska “raste” uspravno. Osrednje je kvalitete, ali sam s njom završavao većinu hodočašća do Compostele.
Najluđu, pačju školjku, u Portugalu više poznatu pod imenom percebes, jeo sam više puta. Zanimljivo je da živi na nedostupnim stijenama, liticama i klifovima, koje neprekidno zapljuskuju valovi oceana. Teško i uz puno rizika se skuplja, ponekad čak i viseći na alpinističkom užetu. Oblik joj je jedinstven i liči na pačije ili guščije noge, okus dobar, a cijena danas astronomska. Na tržnici je bio velik izbor ovih školjki po cijeni od 30 do 50 euro. Nekad, prije desetak godina, koštale su četiri, pet.
Od svega su mi najdraži priljepci i još kad ih se, idući sa stijene na stijenu koje vire iz pijeska, mukotrpno nožem ili nekim drugim komadom oštrog metala, odljepljuje. Ni malo lagano, ali jako, jako ukusno. Podrazumijeva se, sirova i s limunovom sokom.
Dan drugi završio s po’ kile venus školjki, kuhanih s povrćem i slanutkom.
Boca vino tinto se podrazumijevala.
Trećega dana, u kojemu su prijepodne, galebovi i golubovi, bili mokri i pokisli k’o miševi, vrijeme se popravilo i sunce prevladalo.
Na repertoaru su bile solana i nepregledna rižina polja.
Lijepo je i kad je opasnost dio života.