piše: Milan Rajšić
Od kada je ova nevolja od pandemije započela svoj pohod po Zemlji, nešto sam prorijedio odlaske u kavane, gostione, birtije, bircuze, u kojima sam nekada provodio i polovicu dana. Točnije, cijelu noć i pola dana.
Pio sam godinama samo dvadesetak kava dnevno i pušio dva do tri pakla jeftinog Ibra ili Opatije, ali što je puno, puno je.
Danas se držim jedne seljačke mudrosti, koju sam čuo u bosanskim bespućima.
U mjesecima u kojima nema slova “r”, ne jede se riba!
U mjesecima u kojima je slovo “r”, ne sjedi se na zemlji! Misleci ovdje na ono: januar, februar, mart…
Ja ovu mudrost dopunio, sebi, za vrijeme “novonormalnog”. U mjesecima u kojima je slovo “r”, ne sjeda se u kavanu, koja je pretrpana prehlađenima, zaraženima, svi kašlju i smrcaju.
Sad radije sjedim u prirodi. Nije lako, hladno je, pomalo kiši, puše vjetar…
Jutros tako sjedim kraj rijeke. Sunce sija do bola, magle se dižu s površine vode, divlje patke se veselo kupaju u ledenoj vodi, ćubasti gnjurci još i luđi, zarone pa ih nema cijelu minutu, a onda izrone pedeset metara uzvodno. Divlje guske zavukle glavu pod krilo pa kao balerine Boljšovog teatra, stoje na jednoj nozi. Crni gavran čuči na grani vrbe. Iznenada protrči kroz trstiku i šaš debela pacovčina, kratko poslije toga, mali zbunjeni zečić uplašeno u dva skoka pređe preko biciklističke staze…
Koje li ljepote! Kojeg li sklada! Kako je svijet lijep! Majstorski napravljeno! Ma ne može bolje! Savršenstvo!…
Bravo majstore!!!
Hvalim te naglas i u svakoj situaciji.
A onda se sjetim da se cijelih šest desetljeća baš i ne slažemo. Uvijek nekakvo: Nemoj ovo! Pazi ono! Ne idi tamo!
Najgore od svega ti je ono:
“Budite dakle pokorni svakoj vlasti čovječijoj, Gospoda radi.” (1. Petrova 2:13, 14).
Ili jos gore ono iz Poslanice Rimljanima, u 13. glavi:
“Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako koji se suproti vlasti suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote primiće grijeh na sebe.”
Pa gdje si mene, rođenog anarhistu, neznabožca, nekrsta, nihilistu, hebivjetra, pobunjenika, hedonistu… nasao da te hvalim i da te slavim. Pored milijuna onih vjernih, finih, uglađenih…
Baš mene!
Mora da je gadno negdje zaribalo i pošlo nizbrdo!
* * * * * * * *
A, išlo je to tebi lijepo i kao podmazano, desetljećima, stoljećima, tisućljećima…
I onda kad su se seljaci bunili u Zagorju, a Gubec im bio kralj krunisan užarenom krunom. I onda kad se seljak mučio, pogibao i stradavao u velikom Hrvatsko-austrijsko-mađarskom carstvu (il’ tako nekako).
Držale su te tvoje riječi vodu i u Kraljevini Srbiji, a i u Kraljevini SHS.
Ljudi su te slušali.
Ne onako kao ja i meni slični.
Pa to i jeste napisano zbog mene i meni sličnih.
Poslušali su te s lakoćom i one 1941. Nitko od kardinala do seljaka se nije pobunio i rekao da ta vlast nije odozgo.
Nije se bunio nitko, ni protiv one socijalističko-komunističke crvene nemani. Imao si uz sebe, velikog slugu Franju Kuharića. Takav se nije na našim prostorima rodio. Ni prije, ni poslije.
Nitko se nije bunio ni protiv one narodne vlasti iz devedesetih godina, sastavljene od Ujedinjenih domoljuba, rodoljuba, domobrana, suncobrana, bitangi, vucibatina i prevaranata, a pristiglih iz cijelog svijeta.
Malo su se ljudi bunili protiv Zokine vlasti. Opravdano. Ta ionako nije baš bila od Boga, kaže vjerni narod.
A onda, došlo zlatno vrijeme. Predsjednica Plesačica i premijer Građevina. Bolje nije moglo…
Ni jednom riječju se nije moralo reći da je svaka vlast od Boga.
Ljudi prepoznali na prvi pogled. Nažalost, nije bila za vrijeme, za vremena i pola vremena.
Tek par mijeseci držala vodu.
I gle, sad odjednom, vrišti narod, vrište “progresivni” studenti, crnokošuljasi koji pužu kroz blato drugog svjetskog, farmeri (nema vise seljaka) koji nisu vidjeli zemlju i blato, krezubi četrdesetgodišnji penzići, prodavačice koje ionako ne znaju što je dan od odmora, konobari u ljetno doba, pekari koji mijese noću, nabildani bilderi, naduvani i našmrkani dileri, dobojski, mostarski, osječki “znanstvenici”…
Vrište Svi.
Popovi protiv Pape vrište, vrište političari protiv vlasti, predsjednik protiv Republike.
Vrište biskupi, kardinali, biskupske konferencije, kongregacije…
Ne vrište radnici. Nema ih.
“Evo, mi smo danas robovi; i još u zemlji, koju si dao ocima našim da jedu rod njezin i dobra njezina, evo mi smo robovi u njoj. I ona rod svoj obilati rađa carevima koje si postavio nad nama za grijehe naše, i koji gospodare nad našim tjelesima i nad stokom našom po svojoj volji, te smo u velikoj tjeskobi.” (Nehemija 9:36, 37).
“Kršćani komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred kršcanskom komunističkom revolucijom. Kršćani proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.
Kršćani proleteri svih zemalja, ujedinite se!”
/Karl Marx, Friedrich Engels: Manifest krscanske komunisticke partije, Zagreb, 1848.-2021./
Podigli se internet i google, kuka i motika.
Pobunili se vjerni, protiv vlasti i reda. Pobunili se oni koji vode vjerne. Luda kuća.
Spašavaj se tko stigne.
Miris kuhanog vina, miješa se s mirisom pecene jagnjetine i kapule, pa proširi Europom.
Mase u zanosu i transu pjevaju: “Buni se istok i zapad, buni se sjever i jug!”
* * * * *
Sad su ti Gospode, odjedanput, dobri i anarhisti i nekrsti i neznabožci i nihilisti i hedonisti i hebivjetri i pobunjenici…
Svi oni, koji danas glasno viču: Dobar je Papa! Dobra je svaka demokratska vlast! Dobra je Berlinska nadbiskupija!
Dobar je Bog koji nas drži! Rekla bi, a tko drugi, nego moja baka Petra.
Bilo kako bilo, ja ti Gospode sad obećavam da ću te slaviti i hvaliti, do posljednjeg daha svoga.
Lijepo si stvorio Svijet!
Al’ brate mili, molim te, nešto mijenjaj.
Reci već jednom: Nije svaka vlast od Boga!
Il’ možda? Nije svaki narod uz Boga!!
Polagano žvačem svoj ukusni sendvič sa sirom i veselo pjevušim: “Eli, Eli, Lama Sabachtani…”