(satira)
autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Na raskrižju svog života, Joža je tražio putokaz. Dugo je razmišljao kamo dalje i zaključio: -Nema druge! Valja u politiku. Em će imati stalnu platu, em će imati beneficirani staž i napokon će ga voziti tamo kamo on kaže, a ne kao do sad. Povrh svega, moći će se na sjednicama Sabora naspavati do mile volje, a ako ga slučajno i ulove najgore što mu se može dogoditi, to je da završi u kakvom tjedniku ili dnevnom listu. Bar po nečemu će biti poznat. Treba samo riješiti jedno malo pitanjce: „Kako stići do saborske klupe?“
Da se posavjetuje s ujkom, ne vrijedi. On je svoj maksimum već dostigao, postavši općinskim vijećnikom. Ne bi ujko u Sabor ni mrtav, jer je postalo očigledno, da svi koji do tamo nekako uspiju stići, kad-tad završe u Remetincu, a ujki je dosta zatvora i podizanja sapuna s poda.
Istina ujko je odmah na startu imao bolje predispozicije za ulazak u politiku, jer je odležao koju godinu u zatvoru, a danas ti je to glavni preduvjet, da postaneš poznat političar. On je to uspio samo svojom zaslugom, zbog nepoznavanja znakova i neispravnog traktora. Izjurio je punom brzinom pravo na cestu i s bicikla oborio babu Mandu. Poslije se pokušavao vaditi time, da je ona već bila jednom nogom u grobu i da vjerovatno nije vidjela traktor, pa sama podletjela pod njega, ali to mu nije upalilo, jer svi koji su je poznavali dobro su znali, da ona sve i vidi i čuje bolje nego C.I.A. Osudili su ga na par godina zatvora, i u toj priči mu se čak posrećilo. Uspio je u zatvoru izvoditi zanat za stolara.
E pa sad na stranu to što ujko još ni danas ne zna čestito zabiti najobičniji čavao, ali je bome velika star, kad ti na izbornoj listi pored imena i prezimena piše: KV STOLAR. Na što bi to sličilo da na listi piše: – Ivo Ivić 6r. Oš. Možda ne bi ni mogao postati općinski vijećnik, pa bi i dalje ganjao traktor bez vozačke…
Nije svatko za politiku. Mnogi ljudi pojma nemaju da neki političari danima moraju smišljati što će govoriti pred narodom, jer narod nije isti kao nekad. Nikako mu udovoljiti. Ni u što ne vjeruje.
Ako mu lažeš – ne vjeruje.
Ako mu govoriš istinu – opet ne vjeruje.
On ne vjeruje ni svojim očima ni svojim ušima. Ma što? On uopće ne vjeruje ni da ima oči ni da ima uši, i kako onda od njega dobiti kružić? Eeee, ali kad je ujko u pitanju, to je posve druga stvar. Kad on izađe na pozornicu i pođe tuc – muc čitati ono što ni sam ne zna što je napisano, ( jer mu je to pisala ujna ) začuje se gromoglasan smijeh i dobije veći pljesak od one pjevačice napumpanih usana, što nastupa na skupu njegove stranke. Doduše, to je bilo samo jednom, kada je umjesto govora počeo čitati spisak namirnica za kupovinu. Samo… uvijek ga je zanimalo: plješću li oni sadržaju onog što je pročitao ili što je na kraju s teškom mukom, sve ipak uspio pročitati. A i baš ga briga! Njemu je važno da od njih dobije kružić, a oni će od njega i njegove stranke, dobiti što su dobivali i do sad.
Jožin najveći problem je bio što ni dana nije proveo u zatvoru, niti ima dan radnog iskustva, a završio je dva fakulteta. Da mu je bar nedjeljom odraditi koji sat, ali tek što se on nakani, oni izglasaju novi zakon. Jedne godine se skoro poubijaju, dok ne donesu zakon o zabrani rada nedjeljom, a druge godine: – Ajmo Jovo nanovo! Odobren rad! Jedina šansa mu je da na nedjeljnoj misi nosi onu košaricu za prikupljanje lemuzine i da pokuša maznuti kojeg gvozdenog medu. Od papirnatih novčanica, nema ni govora, jer narodu su odavno ogulili i kožu. Ponekad u crkvu svrate oni što rade u inostranstvu, ubace što šuškavo, pa ih svi pogledaju kao da su pali s Marsa, a velečasni Jura, samo što se tad ne udavi hostijom. Izbeči oči kao Kobac, da se uvjeri, je li on to stvarno čuo neko šuštanje.
Znači…. jedina mu je opcija politika.
Još samo da smisli čime da se predstavi narodu. Kako je još nije uspio oženiti niti je imao djece, a nije ih imao ni ujko, najviše ga je kopkala demografska slika i odlučio je poraditi na tome. Ali kako? U to se na ekranu vječno upaljenog televizora, već tri put u deset minuta pojavi reklama: AFRIČKA ŠLJIVA – sredstvo za potenciju. Joža se nasmija odmahujući rukom, a onda mu sinu ideja: Pozabavit će se malo i poljoprivredom pa jednim udarcem ubiti dvije muhe.
Treba poraditi na tome da se daju ogromni poticaji za uzgoj domaće šljive. Dok je šljive bit će i šljivovice. Tko je prije spominjao „bijelu kugu“ ? Djece je bilo i za izvoz. A zašto? Zato što su cugali svi odreda, jer kad se nacugaš, sve ti je ravno do Crnog mora i sve češće bi se čulo ono: – Ajmo ženo da pravimo Musu Kesedžiju.
Samo… pri tome treba strogo povesti računa, da se zabrani uvoz „Afričke šljive“, jer u kombinaciji tih dvaju vrsta, lako bi se moglo dogoditi da domaća vrsta izumre, a onda, umjesto da lijepo u Saboru čeka mirovinu, i njemu bi se moglo dogoditi da završi u Remetincu, pa bi svi novinari opet pisali: – Za veliko stradanje hrvatskog naroda, kriv je onaj Zagorac Joža.