GDJE JE TA NJEMAČKA

ČUKINE PRIČE  …Iz naše arhive  …objavljeno 1. svibnja 2011.
piše: Jacky, alias Čuko

Draga moja teta Sonja…
…evo mene opet. Znam da je tvome portalu svejedno odkuda se javljam, jer je on u cijelom svijetu kod kuće. Ali meni nije svejedno. Da bih se javio s drugoga mjesta moram sjesti u gazdin auto i satima se voziti. Dobro …povedem i gazdu, ali od njega slaba korist.
Malo mi dosadilo u Brodu, zaželjeh se svijeta i neke prave države. Ali ne bilo kakvog svijeta …htio sam u Njemačku, jer kad se već putuje, onda treba vidjeti neku uređenu državu.
Nakon nekoliko sati putovanja stigosmo u neku državu. Ma nije to neka prava država, ali ima svoju zastavu i svoju vinjetu, koju moraš zalijepiti na „šoferšajbu“. I prave se važni kao da su Amerika, a državu im možeš u jednoj šetnji svu zapišati. Zaboravio sam kako se ta država zove, mislim Slavonija ili Slovenija …tako nekako.
Nakon nekoliko minuta vožnje kroz tu državicu eto nas opet na granici i opet gazda lijepi vinjetu. E to već je neka država. Pričaju jezik sličan njemačkom, a vožnja kroz tu državu traje satima. Na kraju te države stanuje teta Maria. Ona ima pansion i tu smo već nekoliko puta spavali.
Teta Maria nas je prepoznala i radovala se susretu. Pansion tete Marie je u mjestu Uetzenach. To je pravi raj za umorne putnike. Prošetali smo se poljima, ja sam jurio austrijske zečeve, gazda slikao …i sve bilo super.
Drugi dan nastavljamo put iako je kod tete Marie tako lijepo. Ipak smo mi na putu u Njemačku i ne smijemo se zadržavati. U Njemačkoj nas čekaju Krešo i Kruno, koji mi idu na živce, ali moramo ih posjetiti jer su oni gazdini sinovi. A tu je i Lina …gazdina unuka, koja mi posebno ide na živce, jer ju gazda odmah uzme u krilo i samo s njom priča.

Dobro …nije baš stalno s njom …ima vremena i za mene. Šetamo poznatim stazama po šumama oko Remscheida. Malo sam iznenađen, jer šuma nije više tako čista i uredna kao prije. I gradski trgovi su nekada bili puno čistiji. Na klupama više nema mjesta za sjesti, posvuda su limenke od piva a cvjetnjaci prljavi i neuredni.

Naše šetnje su tako zamišljene da u povratku gazda navrati u ALDI i kupi neku sitnicu. Ja ga čekam vani. Prije su mi tu  uvjek prilazila dosadna djeca, koja su se htjela sa mnom igrati. Sada su tu dvojica beskućnika koji zaudaraju na alkohol.
Jedan od dječaka koji me je posebno volio bio je Mustafa. On mi je nudio bombone, ali ja nisam ništa uzimao. Nisam se igrao s njim jer je parkiralište opasno mjesto za igru.

Nema Mustafe, ali nema ni druge djece.

Sretnemo tetu Sandru. Ona je bila vlasnica moje prijateljice Biene, pa ju dobro poznam. I ona je prepoznala mene. Kaže da je Biene umrla prije tri godine, a ona se rastala od svoga muža i živi s novim prijateljem na drugom mjestu u gradu.
Livada na kojoj sam se nekada igrao sa svojim društvom ne postoji više. Posvuda su ulice, kuće… U njima stanuju ljudi koje ne poznajem.

Pored našeg bivšeg je okretalište autobusa. Tu vozači ponekad prave pauzu. I sada je jedan autobus tu, a vozač pravi pauzu. Iz autobusa izađe vozač i ide prema meni. Prepoznao sam ga, a i on je prepoznao mene. To je onaj Mustafa koji se nekada htio igrati sa mnom.
Nekada su autobuse vozili naši susjedi u zgradi i svi su bili Nijemci. Sada Nijemaca gotovo i nema. Imena na zvoncima na ulazu rijetko su njemačka.
Gdje je nestala moja Njemačka?

Čini mi se kao da to nije Njemačka koju sam želio vidjeti. Staroga društva nema. Idućih dana posjetit ćemo još neka mjesta za koja nas vežu lijepe uspomene. Nadam se da ću u njima naći svoju Njemačku.

Nisam nikada bio u Berlinu. Možda je sada Njemačka tamo. U Remscheidu ju još nisam našao. A ako se odlučim dolaziti u Berlin, onda pripremi one kosti koje mi duguješ. Znam da ti nekoliko kostiju moraš odvojiti za Njemačku, ali ipak je nešto ostalo za Čuku …barem se nadam. I moram ti reći …slabo ste mi čuvali Njemačku dok mene nije bilo.