piše: Mirela Bajlović-Marasović
Unatrag zadnja dva tjedna mi odlazi i dolazi potreba za ovim tekstom.
Uhavati me želja da pišem, zatim popusti i što više vremena prolazi to mi se sve više čini da Ti, dragi Emile, imaš opet svoje prste u tome…
Ne znam kud će me odvesti ovo što mi se nameće…što želi biti napisano, ali… ajmo iz početka… od one subote, kad sam s prijateljima i obitelji bila u zoološkom vrtu u Karlsruhe.
Ne znam, je li imate predodžbu o tome kako je s deset osoba odjednom ići u zoološki vrt… kakvog jakog, psihičkog kova moraš biti, da se u momentima slabosti ne baciš lavu pod noge… onako, u trenucima navale…
Dakle… u tih 10 osoba ubraja se beba od sedam mjeseci, tri djevojčice od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, dva para roditelja i jedan par koji, kad nas sve vidi i sagleda, niti ne pomišlja imati bebu, a da ne spominjem bebe u množini… i kako odjednom iz te perspektive ona narodna: „Daj dite materi!“ – ima smisla!
E jebiga, sad sam zglajsala s teme… ali bez brige, vratit ću se… treba dobra uvertira, kako bi dočarala ljepotu tog trenutka mira i tišine, „ono malo duše“ usred one buke i veselih povika životinja…pardon… povika ljudi, uzvika djece i zvukova životinja… i borbe čija li je životinja prva na redu, da ju se pogleda… jebo plan i program! Mi imamo svoj…
– Daj slona, daj žirafu! Može li sad krokodil? Ja moram piškit! Što je nilskom konju?! Kaka mi se! Aaa vid tamo! Nu, PINGVIN!!!!…Drž, ne daj! Gladan sam! Gdje je jedno dijete?! Daj sendvič! Może li jeden selfi!? Ajd, za instagram! Nu, što sam gadna! – Marš, mozak ti je gadan! Daj još jednu! Hoću sladoled! Gdje su tigrovi? Ajme, moramo se vratiti do kornjača! Oposuni! Di je drugo dite!? Tko vozi kolica i di nam se opet izgubila Luce?! Luuuceee!?!!
Ama, ni trećinu parka vidjeli nismo… koji majmuni… su zatvoreni, nismo ih vidjeli zbog korone… mislim da nisu ni bili potrebni… bilo ih je dovoljno van kaveza!
U nadi da sam uspjela dočarati tu sliku, taj scenarij, te šarene, voljene čerge i tog ambijenta u kojem i nema prostora za sjetu i meditaciju… ugledam prolaz… odmah do „Japanskog vrta“… pun zalenila i cvijeća… prekrasnih, živopisnih boja, mirisa i insekata… i posred tog vrta, jedna crvena, stara telefonska govornica… prenamijenjena u regal s knjigama… po principu… uzmi, pročitaj me i vrati… ili me zamijeni s nekom drugom knjigom ako me baš hoćeš zadržati, ili me pak jednostavno zadrži… kao u mom slučaju…
No, ajmo dalje… zahvaljujući grupnoj koheziji i dinamici… ipak svi volimo knjige… ili znamo, da ja volim knjige… pa opkolismo onu fantastičnu govornicu… i brzo se prorijedi krug, ostadosmo Sandro i ja… i on voli knjige… odluči se naposljetku i on ići dalje,… a ja… mene nešto zadrža… zaokupira moju pažnju, pa mi bi srcu toplo i uzeh u ruku jednu staru, izblijedelu ljepoticu kožnih korica crvene boje i zlatnih slova…i nekako me nešto blago i nježno zagrli iz nutra…baš u momentu kad pročitah ime spisatelja:
Alexander Solschenizyn (Solženjicin)
…i nasta mir i nasta tišina… sekunde spokoja i radosti kad sam shvatila,što sam našla, što držim u rukama, što me pozvalo k sebi… i puno vrijednije… na što me je posjetilo…
Emil Cipar… posjetilo me na tebe dragi Emile… na jedan od tvojih mailova… onih dana…teških dana…2012…kad si me poticao da pišem…
– Ne odustaj…moraš, trebaš, diplomiraj, šuti i piši…ima sve smisla…ima okvir!
Svaka priča može stajati zasebno, kao kompletna cjelina, a u isto vrijeme kao dio jedne puno veće cjeline… usporedio si moje priče s pričama Solschenizyn-a… napisao si mi… još čuvam taj mail…“To ti je kao da su romane najprije nacrtali, a onda radili po tim crtežima. Fantastično!“ … i tek sada, skoro desetljeće kasnije, nakon što te sretoh kroz knjigu…u parku…slučajno pronađenu – svjesno pročitanu, razumijem tvoje riječi…
…
Već par dana mi se vrtiš po mislima prijatelju dragi… i ne bi ovo možda bilo spomena vrijedno ili nekome zanimljivo pročitati… da nema nastavka…
I evo ga:
U petak sam pozvana na skup Udruge njemačkih prijatelja ruže (Gesellschaft der Deutschen Rosenfreunde e.V.) jer udruga ljubitelja ruže – daje ceremonijalno, ime jednoj, na poseban način uzgajanoj, ruži.
Taj susret nazivaju „Rosentaufe“ – doslovan prijevod: Krštenje ruže.
Pozivica me razveselila…
E, ruža… zvone zvona… i po drugi put… u par dana… u zagrljaj me uzme… „Ono malo duše“…
Znaš… džaba im njihova ruža… jer… mi imamo svoju… ono našu… sad u Berlinu kod Sonje, nekad u Brodu…
A prije… i uvijek… je to bila samo „Ruža iz Kaliningrada“… ej, pa koja se može mjeriti s našom?
Imam divnu ideju… ali o tome ću sa našom Sonjom…možda se i njoj svidi.
A tebi dragi Naš, puno hvala na svemu… na profanoj poruci, na posjeti… a ponajviše na nadahnuću…
Počivaj u miru dragi naš i pozdravi nam i Željka.