Sjećanja na Baranju
piše: Milan Rajšić
“Borba čovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava.”
Ovu rečenicu iz Kunderine, Knjige smijeha i zaborava, izgovara Mirek glavni junak romana.
Ovaj životni princip svakodnevnog prisjećanja na događaje u proteklim desetljećima, prakticiram redovito, svakoga dana.
Kundera u svome romanu nudi i matematičku formulu za sjećanje koju ja ne koristim, već se mučim s pojmom sjećanja između dva svijeta udaljena samo četiristo kilometara jedan od drugoga.
Istočno od Baranje, gdje sam rođen, živio četrdeset godina i gdje sam još uvijek virtualno prisutan kroz sjećanja, ljudi se prisjećaju svega što je bilo u posljednjih pet tisuća godina, ali se ne sjećaju vremena između 1991. i danas.
Sjećaju se tamo da su poslije ameba postali Srbi, da je Homer bio Srbin, da su se borili na Kosovu i izgubili bitku (jedini su na svijetu koji slave poraz).
Znaju da su Nebeski odabrani narod, ali se baš nikako ne mogu sjetiti, tko je to pucao po Vukovaru, odakle šesnaest tisuća bijelih nišana (nadgrobnih spomenika kod muslimana) za osam tisuća pobijenih muškaraca. Ne sjećaju se tamo ni da je moj prijatelj Ivo morao bježati iz Fojnice, prijatelja Ognjena koji mora napuštati Sarajevo, dobroga Quazima koji je bio prisiljen ostaviti Peć i Đakovicu…
S druge zapadne strane, sjećanje ide samo trideset godina unatrag, s rijetkim iznimkama prisjećanja na vrijeme slavne 1941.
Ovdje je ružno i društveno neprihvatljivo, prisjećati se svega što je bilo prije 1991. Nije bilo prvih ljubavi, školovanja, koncerata, putovanja, građenja, stvaranja…
Zapadno od Baranje se olako odreklo i Štrosmajera, Krleže, Kuharića, Savke, Gotovca, a o Titu ne treba ni trošiti riječi. Prije 1991. bili smo nitko i ništa, a najbolje bi bilo da se nismo ni rodili, konstatirao bi Nitsche u Rođenju tragedije.
Tako lijepo podijeljen između dviju neograničenih ljudskih gluposti, ja se sinoć sjetim, kako je početkom lipnja, godine gospodnje 1967., u večernjem programu Radio Beograda, u emisiji Prijatelj zvijezda, Nikola Nešković, predstavio javnosti novi album grupe Beatles.
Klub osamljenih srca narednika Peppers je samo par dana ranije vidio svjetlo dana u Velikoj Britaniji.
Nešković (skupa s bjelovarskim dečkom Vojom Šiljkom bio je autor kultne radio emisije Zeleni Megaherz) je posredstvom Jatove stjuardese, učestvovao u mojoj (našoj) inicijaciji u svijet odraslih.
Bila su to luda vremena u kojima se kao na traci nizao vojni puč u Grčkoj, šestodnevni rat na Bliskom istoku, gušenje Praškog proljeća, prvi protesti protiv vijetnamskog rata, ubistvo Che Guevara, početak studentskih nemira širom Europe, uvođenje 40 sati radnog tjedna, minimalno petnaest dana plaćenog godišnjeg odmora, start televizije u boji, prvo presađivanje srca…
Živjeli smo te i narednih pedeset godina, u znaku dva mota.
Bili smo učesnici u još neviđenoj, a svakome dostupnoj, Seksualnoj revoluciji, pod geslom Make Love Not War.
Istovremeno smo se školovali, bivali sve pametniji i ozbiljniji, ali i vjerni sebi.
Rasli smo uz poklič: Budimo realni, tražimo nemoguće!
Tih godina je nastajao Novi Slobodni Čovjek. /Timothy Leary/
Idila je trajala samo dva desetljeća, a onda su se na istoku i zapadu pojavili bijesni Buldozi, pušteni s lanca, nudeći krv, suze i znoj.
Urlik U boj, u boj… je zamijenio hipi parolu, Vodimo ljubav…
Budimo realni, došlo je vrijeme da se umjesto gitare, na rame stavi pušku.
Tih dana lipnja 1967., promakao nam je ispod radara, sadržaj jedne od melodija s albuma, u kojoj Lenon i društvo, pjevaju o tome kako će nam biti sa 64 godine starosti. Nitko kasnih šezdesetih godina nije želio ličiti na svoju baku ili svoga djeda.
Na jednom satu, jedne od brojnih katedrala, koje sam prije puno godina vidio, pisalo je:
Vulnerant omnes, ultima necat.
Svaka sekunda nas ranjava, a ubija ona posljednja.