piše: Milan Rajšić
Kolinska (kisela) zupa za doručak. Jedući ovaj zagorsko-prigorski specijalitet pred izumiranjem, čovjek nije siguran da nakon doručka neće morati krenuti u susjednu šumu praviti drva ili na škrti komadić zemlje okopavati kukuruz.
Bila je to prije par desetljeća, težačka i slavljenička hrana u isto vrijeme. Nije se tih godina jelo masno ili mesno. Tek o svetcu.
Poslije doručka ne idemo na težak rad, ali je pred nama težak dan. Prvo pobrati par stabala jabuka. Onih prastarih, kvrgavih, “k’o šugavih”, al’ mirisnih, sočnih. Posao je završen za kratko vrijeme, a mi se selimo do Marijana, jednog od jedanaestero sestara i braće u obitelji Marčec. Točno sam napisao i točno ste procitali. Jedanaest, slovom i brojem. Današnji strahovi o tome kako će se zemaljska kugla zaustaviti, nastavimo li se tako dalje množiti ili sačuvaj Bože, primimo li koju stotinu jadnika s istoka i juga, su paranoidni i bez osnove. Na škrtoj zemlji i na maloj parceli, odrasli su nekada milijuni i milijuni ljudi širom Evrope i svijeta. Nije bilo bogato, al’ je nekak’ bilo.
Čudi me da na ovoj Krležinoj mudrosti, nismo nikada stvorili vlastitu religiju i vlastiti filozofski pravac, dostupan i razumljiv svima.
Nitko nije prorok u svom selu.
Bakarni kotao pun provrelog voća ispod kojeg gori vatra, cijev kroz koju prolaze pare R-OH, metalno bure, bačva, napunjeno hladnom vodom, pipa, slavina iz koje milozvučno, skoro bešumno, curka njeno veličanstvo rakija.
Ovo božansko piće svih bezbožnika i bogomoljaca, pravi se od svega sto dođe pod ruku: šljive, jabuke, kruške, kajsije i drugo voće, krompir, ječam, riža i druge žitarice, uz sve moguće dodatke začina i mirisa… Pitanje je dana kada će nam ponuditi rakiju od paradajza ili poriluka. Svejedno od čega se prave, ovi alkemičarski napitci starih Slavena, a i većine drugih naroda, prozirni su i bezbojni, intenzivnog mirisa, teškog okusa od kojega se kod prve časice, tijelo strese i šokira, a onda…
Zato braćo pijmo ju, dok ne puk-ne zora… hik, hik… to je stara navika našega naroda… hik, hik, hik…
Predvečer nam stižu gosti i potrebno je pripremiti večeru. Za ishlapljivanje R-OH para iz krvi, koje policija naziva promilima, šećemo po čistom zraku.
Nažalost, ne idemo do susjednog dvorca Maruševec, u koji sam dolazio s obitelji dugi niz godina dok je u dvorcu bio Seminar Adventističke crkve. Prema riječima prijatelja, dvorac je vraćen vlasnicima (hrvatsko-slovensko-austrijskim plemićima!!!???), ograđen je žicom, zabranjen mu je pristup i propada naočigled.
Bolje je ovako, nego da se na vlastite oči razočaram, kao prije dvije godine, posjetivši arboretum Opeka, čije su fotke, obišle svijet kroz film Miklos Jancso iz 1973. godine, Poroci tajni vrline javne.
Ovaj puta uživam u četiri godine staroj i tek šezdeset-sedamdeset cantimetara visokoj šumi!?
Moj prijatelj Zvonimir je na komadu škrte zagorske zemlje, na kojoj su posljednjih par stoljeća odrastali brojni Marčeci, zasadio sedam tisuća hrastovih sadnica, znajući da će od tih tankih šiba, za 150 godina biti gusta, sjenovita, hrastova šuma.
Baci kruh iznad vode pa ćes ga naći za mnogo dana. (Propovjedik 11.1)
Meso i povrće u peki sočno i mekano, endivija salata iz Jasninog vrta gorka i čvrsta, crno bučino tikvino ulje masno, premasno, krempite ukusne, ali daleko od onih kod legendarnog Ivice Ambrusa u osječkom Donjem gradu, vino teče, bela se karta, razgovoru nema kraja…
Prođe još jedan dan u obećanoj zemlji varaždinskoj, prepunoj tikava, ali ne i tikvana.