piše: Milan Rajšić
foto: Trier/Wikipedia
Ispod starog mosta, sagrađenog još u vrijeme kad je car Konstantin, proglasio Kršćanstvo državnom religijom Rimskog carstva, u debeloj hladovini rimske građevine i dvije velike lipe, sakupljaju se svakodnevno trierski beskućnici i socijalni problemi. Ima ih dvadesetak, različitih godina, pretežito muški, ali nađe se i poneka žena. Uživaju u toplini ljeta i svježini koja dolazi sa Mosela. Istovremeno su tužni i uplašeni, jer znaju da će ova idila trajati kratko. Jos dva mjeseca, pa ponovo kiše, hladnoća, magla i snijeg.
Obični, normalni život, je na momente težak, a tek klošarski. Lakoća življenja se traži u alkoholu. Mnogo alkohola. Razgovori, svađe, pijanstvo, poneka tuča, rijetka krađa jer se i nema što ukrasti.
I tako iz dana u dan, iz noći u noć.
Heinz Jürgen je jedan između njih, ali se najčešće kreće malo podalje od grupe. Sedamdesetogodišnjak pristojne vanjštine, duge brade koja nije ni počela sijediti, čiste odjeće i spreman na razgovor. Pivska boca mu je dio Accessoires, ali rijetko pretjeruje. Na ulici je preko trideset godina i nakon propalog braka. Izučeni trgovac, više se i ne sjeća posljednjeg radnog mjesta. Ne može si zamisliti da s nekim dijeli sobu, radije spava ispod mosta.S njim se može o svemu razgovarati.
Upoznali smo se prije par godina i od tada mu ponekad, najčešće nedjeljom, skuham kavu ili nešto toplo za pojesti.
Redovno je na prozivci, svakoga dana, a onda se prije pet šest dana desilo da ga nema. To sam najprije vidio prolazeći na biciklu, pa sam malo kasnije pitao društvo jesu li ga vidjeli. Nitko nije imao pojma, neki ga ne poznaju, neki su neprekidno pijani, neki nerado komuniciraju s nama “normalnima”.
Jutros kupujući kruh i maslac, čujem u razgovoru dviju žena, da je pronađen mrtav jedan starac u podrumu susjedne zgrade.
Prije tjedan dana, pripremimo se za nogomet, koji je najvažnija sporedna stvar posvuda u svijetu, pa tako i u Njemačkoj. I umjesto nogometa, dobijemo prvi direktan prijenos Smrti.
Puno smo mi slika i prilika smrti već vidjeli, ali nogometaš? Pa to ne može biti, pa oni su božanstva iz druge galaksije. Svi plaču, svi su tužni, svi su u igri: suigrači, protivnici, publika na stadionu, milijuni pred televizijskim aparatom. Masovni orgazam. Nikoga nema da kaže, liječnici ga nisu dobro pregledali, uprava kluba nije smjela dozvoliti da igra, sam je najbolje znao u kakvom je zdravstvenom stanju.
Na svu sreću, desetminutno umiranje pred publikom, završava sretno. Zvižduk sudca, nastavak, za jedne pobjeda za druge poraz.
Igra ide dalje.
A gdje je tu naše mjesto? Nas “normalnih”, koji nismo ni jadni beskućnici, niti nogometna božanstva?